Prijavljuju ga i zato je nužno opravdati se. Neko vrlo revan ili samo pakostan postao je razlog što ga pozivaju i pretresaju slučaj. Slučaj kojeg zapravo nema. Samo nečija sumnja. Ili bolesno uvjerenje. Sad je potrebna potvrda o nemanju nekretnine. Pitao je ko ga prijavljuje. Istražitelj tu tajnu ne otkriva
. Ništa mu od tog nije pokazano. Dodir zlobe ili sjena <em>nekkomšijikrepakrava </em>karaktera. Mentaliteta.</p>
<p>Kad se odazvao na novi istražni poziv, sve mu je počelo ličiti na <em>Proces</em>. Kafkin, naravno.</p>
<p>To na nevidljiv način djeluje na porodicu. I oni su posredno pod istragom.</p>
<p>A stari prijatelj Ćelo? Ko zna gdje je… Brko ga godinama nije vidio. Vjerovatno se ponovo vjenčava sa ženom od koje se nedavno rastao.</p>
<p>Tako Brko sjedi zamišljen i prilazi mu čovjek koji o papirima očito zna sve. Možda je konobar, a možda i nije.</p>
<p>– Dolazili ste ovdje, zar ne?</p>
<p>– Mislim da nisam.</p>
<p>Nije imao namjeru otići.</p>
<p>– To je jednostavno – kaže dok gleda u formular.</p>
<p>– Pretpostavljam – odgovara.</p>
<p>– Ispunio si ispravno – kaže uvjereno iako mu se čini da je samo ovlaš pogledao.</p>
<p>– Nadam se.</p>
<p>– Jesi li kupio taksu?</p>
<p>– Jesam.</p>
<p>– Onda je sve u redu.</p>
<p> </p>
<p>Tako pripremljen Brko, čovjek kojeg sam nekad tako dobro poznavao, ušao je u sud.</p>
<p>Skinuo je jaknu i prošao kroz sigurnosna vrata.</p>
<p> </p>
<p>Navukao ju je potom i zakoračao hitro kroz hodnik, a onda je najednom nastala galama. Ujdurma. Panika.</p>
<p>Okrenuo se i vidio policajce koji jure ka njemu.</p>
<p>– Ima nož! – vikao je jedan</p>
<p>Sve je to bilo nestvarno. Neshvatljivo.</p>
<p>Slika čovjeka s mesarskom nožekanjom iz nekog jeftinog horor-filma.</p>
<p>Brko ugleda sebe u očima prestrašenih ljudi koji su se žurno udaljavali.</p>
<p>Zgrabili su ga čuvari i počeli pretraživati.</p>
<p>Tad je vidio švicarski nožić kojim se koristio za mnoge stvari. Najviše za krupno voće ili neko drugo jelo.</p>
<p>Očito ga na rendgenu nisu odmah primijetili u jakni.</p>
<p>Uzeli su nožić i sve se stišalo.</p>
<p>Ostalo je dosadno čekanje pred kancelarijom.</p>
<p> </p>
<p>Napokon, kad se sve razriješilo i kad je ponovo dobio svoj švicarski nožić, Brko se vrati u krčmu “Lažni svjedok”. Lice poznavaoca papira odmah se pojavi pred njim. Nasmiješeno. Kao da je znao šta se upravo dogodilo.</p>
<p>– Šta želite? – zapita.</p>
<p>– Čorbu. Ukoliko ima. I nešto oštro.</p>
<p>– Naravno da ima. Izvrstan izbor.</p>
<p> </p>
<p>Nekoliko stolova dalje podiže se jedan čovjek, okrenut leđima, a onda krenu netremice zagledan u Brku. Nije bio zadovoljan.</p>
<p>Jesam li to upravo vidio insert iz filma <em>Lažni svjedok</em>, pomisli Brko. Ili bar <em>Potkazivač</em>.</p>
<p>Čovjek je otišao.</p>
<p>I ništa se više nije moglo učiniti.</p>
<p>Vrata su zjapila prazna, a iza njih je možda čekala policija.</p>
<p><em>Bar nisam uhapšen. Iako je greška očito njihova. To zna uzrokovati još veći bijes.</em></p>
<p>Ko zna zašto, Brko pomisli kako ne bi bio pouzdan svjedok ni samom sebi, a pogotovo ne nekom drugom.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
