– Kako se tu zadesio Kulin ban? – Ne znam, ali, razmisli malo, zar nije logično?! – Sve je u vezi s Bosnom logično, iako se svi trude pronaći nelogična objašnjenja. – Tako se inkarnirao Kulin kao igra. Kao ideja i kao alibi. – To je uvijek problem s istinom. Najlakše ju je sakriti drugom istinom. Lažnom istinom. – Ništa tome ne bih dodala
.</p>
<p> </p>
<p>Djeca ponekad vide svoj tekst.</p>
<p>I čitaju ga na često nerazumljiv način. Nerazumljiv onima koji ne razmišljaju kao djeca, naravno.</p>
<p>Ko zna šta bi se moglo pročitati u historiji školica? Sve o tome kako su nastale. I zašto?</p>
<p>Imaginarna historija daje svoje odgovore, ali oni su fluidni i vode nas do njih onoliko koliko možemo dokučiti.</p>
<p>Ne znam ko je i kad napisao ovu pjesmu čiji stihovi žive. Ne znam kako je to uopće ušlo u dječiju igru. Za mene su to stihovi nepoznatog. Možda onog kome su se otvorili u igri. Ili je samo tražio put.</p>
<p> </p>
<p>Šta je iza svega?</p>
<p>Otpor jednom od okupatora?</p>
<p>Možda čak njegov projekt s elementima udvaranja povijesti i samosvijesti?</p>
<p>Ili samo igra?</p>
<p>Igra u čijim se račvastim stazama nikad nismo znali snaći.</p>
<p> </p>
<p>– To su, ustvari, dvije igre – kaže žena kojoj vjerujem i do koje mi je stalo.</p>
<p>– Ne razumijem. Vjerujem svojoj djevojčici iz pamćenja.</p>
<p>– Djevojčica je povezala dvije igre. Kad se igra školice, ne pjeva se. Igra se u šutnji. To je ispit. Gledalice i gledaoci prate da se ne preskoči razred. Sjećam se i Kulina bana.</p>
<p>– Sjećaš ga se?</p>
<p>– Igre. Mnogo je djece u toj igri oblikovalo kulu Kulina bana i parovi su prolazili ispod svodova ruku. I tako gradili. Gradili kulu. Svojim tijelima su gradili. I pomjerali. I rukama. I nogama. I pjevali. To je ta igra.</p>
<p>– Izgleda kao neka austrougarska tjelovježba.</p>
<p>– Možda je bilo baš to. Liči na njihove plesove. S elementima simetrije i discipline.</p>
<p>– Kako se tu zadesio Kulin ban?</p>
<p>– Ne znam, ali, razmisli malo, zar nije logično?!</p>
<p>– Sve je u vezi s Bosnom logično, iako se svi trude pronaći nelogična objašnjenja.</p>
<p>– Tako se inkarnirao Kulin kao igra. Kao ideja i kao alibi.</p>
<p>– To je uvijek problem s istinom. Najlakše ju je sakriti drugom istinom. Lažnom istinom.</p>
<p>– Ništa tome ne bih dodala.</p>
<p> </p>
<p>Jedanput sretoh prijatelja i on me iz daljine pozdravi podignutom rukom raširenih prsta.</p>
<p>Kao ruka sa stećka.</p>
<p>Odgovorih mu na isti način.</p>
<p>Otad smo se gotovo uvijek tako pozdravljali.</p>
<p>– Znaš li šta to znači?</p>
<p>– Koje?</p>
<p>– Taj znak. Taj pozdrav.</p>
<p>– Mislim da znam.</p>
<p>– Oružje ne nosim, Boga tražim.</p>
<p>– Jasno i lijepo.</p>
<p>Bilo je to u vrijeme kad se pojavila knjiga <em>Kameni spavač</em>. Znali smo za nekropole i mnoge istraživačke pothvate, objedinjene i objelodanjene u radovima i ilustriranim knjigama. Poznavali smo svoje stećke. Mak ih je, međutim, nekako oživio. Kao da je probudio svoje kamene spavače i doveo ih u vezu s nama.</p>
<p>Mogli smo s njima razgovarati.</p>
<p> </p>
<p>Mnogo godina kasnije sretosmo se u Sarajevu. I pozdravismo se na isti način. Tegobne i tjeskobne godine bile su iza nas. On je već dugo živio u Australiji, ali Bosna nikad nije prestala živjeti u njemu. Arheolog je, što svemu daje osobit pečat.</p>
<p> </p>
<p>Nisam se sjetio, inače bih ga zapitao za igru.</p>
<p>Tako njegov odgovor mogu samo naslućivati.</p>
<p>Nije to bila igra za djevojčice, nego za djecu.</p>
<p>Čini se da djevojčice bolje pamte.</p>
<p> </p>
<p>Kod stećaka ne postoji ta dvostrukost.</p>
<p>Svugdje gdje su preživjeli gledaju život koji se oko njih odvija.</p>
<p> </p>
<p>A djeca se igraju oko stećaka i pjevaju.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Čudnovati život Omera ibn SaidaSljedeći članak
Doba nesigurnosti i poniznosti
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo