U Havani je u februaru ove godine otvoren “Firdaus”, prvi butik s odjećom za muslimane. Prodavnicu je otvorila grupa Kubanki koje su na taj način htjele zaposliti kubanske žene koje prakticiraju islam. Na kubanskim ulicama sve se češće mogu vidjeti pokrivene žene dok se muškarci uglavnom okupljaju u džamiji Abdallah, koja se nalazi u središnjem dijelu Havane zvanom Calle Oficios, gdje je nekad bio Muzej automobila. Džamija u Havani zasad je jedina na Kubi

Piše: Nedim HASIĆ

Prije tačno 67 godina ime Fidel Castro prvi se put pojavilo u inozemnim novinama. Tog 26. jula 1953. godine Castro je s nekoliko desetaka neiskusnih i slabo naoružanih mladića napao kasarnu Moncada, drugu po veličini vojnu utvrdu u zemlji. Luda avantura, loše planirana i još lošije izvedena, rezultirala je potpunim Castrovim porazom. Mnogi od napadača bili su ubijeni ili divljački mučeni. Među onima koji su uspjeli pobjeći živi, ​​zahvaljujući i posredovanju Crkve, bio je i sam Castro.

Fidelov prvobitni plan bio je djetinjasto jednostavan. Osvojiti bazu, podijeliti oružje narodu, pozvati na opći štrajk i povesti nacionalnu pobunu s istoka ka Havani, gdje bi preuzeli vlast od Fulgencija Batiste, koji je na vlast došao šesnaest mjeseci ranije. Plan se raspao na prvom stepeniku, vojska je uništila Castrov odred, ali ono o čemu niko nije imao pojma u tom trenutku bila je nezajažljiva Castrova ambicija. Niko nije imao pojma šta se mota po glavi tog zapovjednika gerilskih odreda koji su ustali protiv diktature.

Castro je bio pravnik koji je diplomirao s osrednjim uspjehom, inteligentan, ali nepodnošljivo pričljiv, autoritativan i manipulativan, bez dana radnog iskustva, osoba koja nije bila u stanju izdržavati svoju ženu i sina bez da ovisi o doznakama svojih velikodušnih roditelja. Prije no što će doći na vlast bio je optužen za pokušaj ubistva studenta Leonela Gómeza, za ubistvo narednika Fernándeza Carala i studentskog vođe Manola Castra i pucanje na senatora Rolanda Masferrera. Kuba je u to vrijeme demokratska zemlja u kojoj je bilo nezamislivo pucati na senatora.

Iz zatvora je Castro vrlo vješto upravljao sofisticiranom propagandom, a kada je pušten, amnestiran nakon što je od presuđenih petnaest godina odležao manje od dvije godine, već je bio šef opozicije. Zauzimanje Moncade nije uspjelo, iza njega je ostalo stotinu mrtvih istomišljenika, ali on je iznenada, zahvaljujući tom napadu, postao faktor s kojim je nacija morala računati u borbi za okončanje Batistine tiranije.

General Batista bio je napredni, demokratski izabrani predsjednik četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali se na vlast vratio 1952. godine vojnim udarom. Zabranio je izbore i sklapao sporazume s američkom mafijom zarad vlastite dobiti na štetu običnih Kubanaca. Bez mogućnosti raspisivanja izbora, opozicijske skupine nisu imale drugog izbora nego okrenuti se nasilnom ustanku.

Nakon što su umarširali u Havanu, Fidel, Che Guevara, Raúl Castro i nekolicina njima bliskih istomišljenika bili su odlučni u nakani likvidiranja nesavršene, ali ipak liberalne kubanske demokratije i implementiranja prosovjetske diktature u kojoj nije bilo ljudskih niti prava na privatno vlasništvo. U isto vrijeme promovirali su Kubu kao prvu liniju fronta u borbi protiv “yankee imperijalizma”. Bili su brzi jer su za samo 20 mjeseci postigli 90 posto proklamiranih ciljeva. U oktobru 1960. nije bilo ni traga slobodi štampe. Nisu postojale druge političke grupe osim one kojom je rukovodio Castro, nije bilo privatnih škola ili univerziteta. Nisu postojale srednje ili velike firme. Sve je pod svoje preuzela država. Castro je Kubu do 1968. godine pretvorio u “najkomunističkiju zemlju svijeta”. Sve je kontrolirala država. Od kupovine kišobrana do popravke cipela.

Castro je sa svojim saradnicima vladao Kubom tako što je stvorio ogromnu kastu državnih uposlenika. Zatim je snizio cijene najma stanova, struje i telefona za 50 posto. Znali su da će se ekonomija brzo srušiti, ali njemu cilj nije bio prosperitet, već stvaranje legije zahvalnih koji će mu služiti i održavati režim u životu. Privatna je imovina oduzeta, no za sebe su Castro, Guevara i najbliži saradnici uzeli najbolje kuće, automobile i jahte. Sovjetima su predali represivne mehanizme. Od početka je politička policija i Ministarstvo unutarnjih poslova predato drugovima koje je obučio KGB. Svega nekoliko sedmica nakon što je Castro umarširao u Havanu, na Kubu su diskretno počela pristizati socijalistička braća. Sredinom 1962. na Kubi je bilo nešto više od 40.000 “savjetnika”.

Nakon što je učvrstio vlast, Castro se odlučio riješiti najbližih saradnika koje je, ujedno, smatrao i najopasnijim. Bio je 3. oktobar 1965. kada je pred hiljadama okupljenih pročitao pismo u kojem se njegov prijatelj Ernesto Che Guevara oprašta od Kube i najavljuje kako odlazi pokrenuti revoluciju u dalekim zemljama. Castro se činio ožalošćenim, teško je govorio, pravio pauze, ali stvarnost je bila sasvim drugačija. Fidel se tog dana nije opraštao s Guevarom, on je zatvorio vrata njegovom mogućem povratku na Kubu. Ponajviše zbog stalnih Guevarinih napada na Sovjetski Savez.

Castro je činio sve što je mogao da se riješi Guevare. Napetosti među njima bile su očite još godinu prije no što će Guevara otići s Kube. Prijateljstvo je završilo 1965, kada je Guevara optužio SSSR tokom govora na afroazijskoj konferenciji u Alžiru da su “saučesnici u carskom iskorištavanju” pomoću “nemoralnih” praksi. Za Fidela, koji je očajnički trebao sovjetsku finansijsku pomoć, to je bio težak udarac. Castro je marginalizirao Guevaru i on je nakon toga odlučio sa svojim gerilcima otići ratovati u Kongo. Iako se službeno nije vratio na Kubu, ušao je u zemlju anonimno nakon što je teško poražen u toj afričkoj avanturi. Odatle je otputovao u Boliviju, gdje je namjeravao predvoditi gerilce.

U novembru 1966. stiže u Boliviju, a obećana mu je redovita Castrova pomoć. Međutim, Fidel ga je ostavio da umre. Rečenica koju je Guevara najčešće slušao bila je: “Nema kontakata iz Manile.” Manila je u to vrijeme bila kodno ime za Kubu. Bez Castrove pomoći, Guevara i njegovi ljudi bili su osuđeni na glad i lutanje džunglom. Njegova je misija postala besmislena. Castro je naredio svim svojim agentima da se povuku iz Bolivije. Castro ga je izdao i predao u ruke Amerikancima. Che Guevara je postao neugodnost, kamenčić koji žulja i kojeg treba istresti iz cipele.

Danas su Mubanci svjesni kako je model države kakvu je Castro zamislio loš, neproduktivan i neizvediv. Kuba se polahko otvara, polahko se daje prostora privatnoj inicijativi, ali još uvijek je to država koja “trguje robljem”, koja živi od iznajmljivanja svojih profesionalaca, uglavnom liječnika, koji u budžet moraju uplaćivati 80 posto svoje plaće. Žive na doznakama dijaspore, crkvenim milodarima ili od turizma. Ipak, i takav Castro i takva Kuba decenijama su bili uzor mnogima u arapskom svijetu.

Castro je bio jedna od ikona 20. stoljeća kojih više nema. Sadam Hussein i Muammar Gadafi su pogubljeni, Yaser Arafat je umro 2004. godine. Još je ranije umro egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Sa svima je njima Castro bio u dobrim odnosima. “Fidel Castro bio je vrlo važna figura u arapskom svijetu. Kuba je još uvijek trn u oku imperijalizma i ona je primjer Arapima koji su teško patili od intervencionizma Sjedinjenih Država”, ispričao je jednom prilikom poznati egipatski novinar Abdel Halim Qandil. “Kubanski otpor protiv SAD-a bio je inspirativan, on je pomogao palestinskoj revoluciji.”

Prve veze Kubanaca i Palestinaca nastaju 1959. godine, tokom posjete Raúla Castra i Che Guevare palestinskom pojasu Gaze. Od tog prvog sastanka Havana je postala ključni saveznik Palestincima. Havana je priznavala Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), a kasnih šezdesetih prvi instruktori kubanske vojske stigli su u palestinske kasarne na jordanskom tlu.

Godine 1973, nakon takozvanog Jomkipurskog rata, Castro je raskinuo diplomatske veze s Izraelom koje ni do danas nisu obnovljene. Kubanska vlast koristi svaku priliku da stane iza Palestinaca kada su u pitanju međunarodni odnosi. Beskonačni sukob Palestinaca i Izraelaca nije jedini u kojem je Havana držala nečiju stranu na sjeveru Afrike i Bliskog istoka. Tokom hladnog rata vojno je podržavala Demokratsku Narodnu Republiku Jemen, državu blisku tadašnjem Sovjetskom Savezu, koja je vladala jugom zemlje od 1967. do 1990. godine.

Bili su to komunistički pobunjenici u južnoj oblasti Dhofar, koja graniči s Jemenom, koji su ustali protiv sultana Omana i trupa “Polisario” protiveći se marokanskoj invaziji na zapadnu Saharu. Castro je također proširio svoj utjecaj na cijelu regiju pomažući Alžircima da se oslobode francuskog kolonijalizma. Još uvijek vjeran starim savezima i njihovoj ulozi u oblikovanju političke slike svijeta, Kuba i dalje podržava režim Bashara Asada. I danas je Kuba prisutna na tom području, uglavnom zahvaljujući svojim liječnicima i medicinskim sestrama. Od Alžira, u kojem živi hiljadu liječnika, do Katara, gdje se nalazi oko 400 Kubanaca, medicinskih radnika.

U jednom od svojih posljednjih istupa u zapadnim medijima Castro je podsjetio da kapitalizam nije uspio te naglasio patnje muslimana u svijetu. U razgovoru za američki magazin The Atlantic Castro je kazao da Jevreji nisu bili jedini “koji su progonjeni i klevetani zbog svojih uvjerenja: Muslimani, tokom više od 12 stoljeća, bili su napadnuti i progonjeni od strane evropskih kršćana zbog svojih vjerovanja, kao što su rani kršćani u starom Rimu bili prije nego što su postali službena religija tog carstva”. Nadalje, zajedno s priznanjem stradanja Jevreja, Fidel je oštro napao državu Izrael rekavši da su “tamo Palestinci lišeni svoje zemlje, njihove kuće srušene su, žene i djeca bombardirani s fosforom i drugim sredstvima za istrebljenje”.

Kuba je, jasno, većinski katolička zemlja, a pun povratak vjeri započeo je 1998. godine, kada je papa Ivan Pavao II doputovao u tu komunističku državu, prvi put nakon što je Castro zabranio religiju nakon što je preuzeo vlast. Nekoliko stotina hiljada ljudi, uključujući Castra, prisustvovalo je misi u Havani. No na Kubi žive i pripadnici drugih religija, među Kubancima je oko deset hiljada muslimana. Iako predstavljaju mali procent među 12 miliona Kubanaca, taj je broj značajan porast u odnosu na to koliko ih je bilo prije tridesetak godina.

Muslimanski studenti koji su dolazili iz Nigerije, Pakistana ili Ruande donijeli su religiju na Kubu u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Islam je polahko rastao unutar komunističkog plastenika. Kuba nema dugo islamsko naslijeđe, mnogi su tamošnji muslimani preobraćenici koji su vjeru pronašli nakon razgovora sa studentima i diplomatama koji su došli iz zemalja s većinskom muslimanskom većinom. Tako tvrdi Joan Alvado, španski fotoreporter koji je desetak godina dokumentirao život kubanskih muslimana u glavnom gradu Havani i u ostatku zemlje. Osman Reyes, jedan od onih koje je Alvado fotografirao, prešao je na islam u junu 2015. Kaže da mu je religija pomogla da se osjeća “slobodnije”. Reyes živi u blizini grada Camagüey, gdje su muslimani početkom 2000-ih osnovali mesdžid unutar privatne kuće.

Iako su dio najbrže rastuće vjerske skupine na svijetu (Istraživački centar “Pew” procjenjuje da će se muslimansko stanovništvo 2050. godine povećati za 73 posto), muslimani na Kubi poprilično su nevidljivi. Niko u Havani, pa ni moji kubanski prijatelji, nisu znali da postoje muslimani”, ispričao je Alvado.

Početkom devedesetih, nekolicina kubanskih muslimana suočila se s mogućim progonom zbog prakticiranja svoje religije. Većina je vjeru prakticirala samostalno i nije bilo skoro pa nikoga ko bi ih mogao podučiti islamu. Danas imaju ulemu, učitelje i veliku džamiju koja je otvorena u Havani u junu 2015. Prilagoditi se islamskom načinu života bio je veliki izazov za Kubance, od kojih su mnogi odrasli jedući svinjetinu i pijući alkohol. Većina kubanskih muslimana postupno se prilagođavala. Nedostatak uleme koja bi im olakšala put značilo je da stare tradicije opstaju čak i u novom načinu života.

U Havani je u februaru ove godine otvoren “Firdaus”, prvi butik s odjećom za muslimane. Prodavnicu je otvorila grupa Kubanki koje su na taj način htjele zaposliti kubanske žene koje prakticiraju islam. Kira Romero, vlasnica butika, kazala je da se u njezinoj radnji može naći sve što muslimanki treba po prihvatljivim cijenama. Muslimanke su se do sada na Kubi po islamskim propisima oblačile uglavnom zahvaljujući doniranoj garderobi, sada se taj kontekst mijenja otvaranjem ovakvog butika. Na kubanskim ulicama sve se češće mogu vidjeti pokrivene žene, dok se muškarci uglavnom okupljaju u džamiji Abdallah, koja se nalazi u središnjem dijelu Havane zvanom Calle Oficios, gdje je nekad bio Muzej automobila. Džamija u Havani zasad je jedina na Kubi.