Ovakva hronologija događaja i navedene činjenice nisu spriječile ovdašnji, prije svega ljevičarski komentarijat da skviči i zapomaže kako je niko drugi nego Bakir Izetbegović lično “otjerao” Dežulovića iz Oslobođenja, a sve za hatar Erdoğanu, mada je svakome jasno da niti Izetbegović niti Erdoğan nemaju bilo kakav utjecaj na uređivačku politiku Oslobođenja.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Takozvani, sasvim vještački skandal s prekidom saradnje Borisa Dežulovića i Oslobođenja, te reakcije koje su uslijedile, još su jednom pokazali koliko je ovdašnje društvo istovremeno i infantilno i ideološki ostrašćeno.

Tezgaroš Dežulović, koji već godinama sasvim rutinski, ali sa zluradim zadovoljstvom nekoga ko biva plaćen za omiljeni hobi, istresa svoje satirom maskirane uvrede po glavama ovdašnje javnosti, izgleda da je uzeo toliko fursata da je to bilo suviše i za uredništvo inače militantno sekularnog Oslobođenja. Po riječima urednice ovog dnevnog lista Vildane Selimbegović, kolumna koju je odbila objaviti bila je “ne naročito uspješna satira, čiji glavni likovi nisu bili živući političari već poslanik Muhammed”.

Nakon toga, Dežulović je odlučio demonstrativno prekinuti saradnju. No, ovakva hronologija događaja i navedene činjenice nisu spriječile ovdašnji, prije svega ljevičarski komentarijat da skviči i zapomaže kako je niko drugi nego Bakir Izetbegović lično “otjerao” Dežulovića iz Oslobođenja, a sve za hatar Erdoğanu, mada je svakome jasno da niti Izetbegović niti Erdoğan nemaju bilo kakav utjecaj na uređivačku politiku Oslobođenja.

Histerisanje je dostiglo takav nivo da se oglasio do suza ganuti Senad Pećanin, uplakano tvrdeći da je Dežulovićev raskid saradnje s Oslobođenjem gori nego svojevremeno agresorsko paljenje sarajevske Vijećnice! Naravno, nije propuštena prilika da se ovaj događaj iskoristi kao odličan povod da se legitimno šovinistički pljune po bošnjačkom narodu, pa je Selvedin Avdić sa Žurnala, zbog ovakve uredničke odluke privatnog (i to ljevičarskog) medija, čitav bošnjački narod uporedio ne sa, recimo, Srbima ili Hrvatima nego s “ustašama, četnicima, neonacistima, tajkunima, pedofilima, ratnim zločincima, pljačkašima, prevarantima i sličnim manijacima”!

Ipak, nagradu za ekstremno ideološko sljepilo i krajnju stupidnost odnijeli su “obični” poštovaoci Dežulovićevog lika i djela koji su po društvenim mrežama lamentirali nad hudom Dežulovićevom sudbinom, tačnije nad navodnim nestankom slobode govora koji su nam donijeli prvi slobodni izbori 1990. godine! Šta reći na ovo osim da publika takvog mentalnog sklopa upravo i zaslužuje Borisa Dežulovića, a i on nju.