xxzmagazin.com

Naravno, Haveriću ne pada napamet da po istoj analogiji ovakvu besmislenu optužbu stavi i na teret partizanima i optuži ih kao krivce za njemačke odmazde nad civilima koji su imali nesreću da žive u blizini mjesta koje su partizani odabrali za sabotažu ili napad na okupatora. Po ovoj je monstruoznoj logici sasvim opravdano strijeljanje približno 3.000 civila iz Kragujevca 1941. godine, među kojima i 300 učenika, kao odmazde za ubijenih deset i ranjenih 26 njemačkih vojnika. A ova logika posve je u skladu s vojnom doktrinom Draže Mihailovića iz prvih mjeseci rata koji je, poučen ovakvim iskustvima, opravdavao inertnost četničkih trupa, odnosno Jugoslavenske vojske u otadžbini, smatrajući da treba izbjeći odmazde nad civilima i čekati povoljan trenutak za ustanak.

Haverićev atak na ženu muslimanku nastavlja se i tretmanom otmice Fate Omanović s početka 1889. godine, a njeno kidnapiranje i prevjeravanja vidi kao spas od sudbine siromaštva, nepismenosti, bijede i rafalnog rađanja djece, što je za Haverića standardna sudbina muslimanke onog, ali i ovog vremena, nekada uslijed pritiska najbliže okoline, danas zbog ispranog mozga.

Haverić nekako uspijeva relativizirati i srpsko otimanje zemlje Fati Orlović, tj. gradnju crkve u njenom dvorištu, izjednačavajući to s navodnim istim nepravdama i otimanjima i na bošnjački većinskim prostorima, zatvarajući oči pred činjenicom da je ovdje riječ o crkvi kao simbolu protjerivanja Turčina i hrišćanskog osvajanja vlasništva nad muslimanskom zemljom, a ne tek još jedan slučaj kriminalne nepravde u Bosni i Hercegovini.

Na istom je tragu i Haverićev sasvim nerazboriti pokušaj dekonstrukcije Hasanaginice, koju Haverić prezrivo tretira kao patrijarhalnu baladu učitavajući današnje vrijednosti u stoljećima staru pjesmu. On, naravno, negira da to čini, ali se prava namjera pokazuje kada zahtijeva da Bošnjaci danas Hasanaginicu tretiraju negativno kritički, tj. s prezirom.

Haverić i vjerske slobode žene muslimanke vidi retrogradnim, pa tako komunističko nasilno skidanje zara naziva emancipacijom. On progres vidi u protjerivanju manifestiranja vjere iz javnog života i zatvaranju vjernica u kuće, a kontradiktorno tome, nešto ranije u knjizi upravo za to optužuje samog “bosanskog muslimanskog subjekta”, nazivajući takav njegov postupak primitivnom budalaštinom. Proteste za pravo nošenja hidžaba u javnim ustanovama izjednačava s otvorenim veličanjem genocidnih i zločinačkih četničkih i ustaških pokreta. Naravno, Haverić, sekularni militant, vjeruje u neminovni sekularni progres, te da vjerska komponenta bošnjačkog identiteta pripada atavizmima koji će nestati u budućnosti… No, možda upravo te nikada ostvarene želje kod Haverića i izazivaju ovoliku nervozu?

AMNESTIRANJE KOMUNISTIČKOG TERORA

Haverića muči negativan odnos prema olovnim komunističkim vremenima. Žali se da se time čini nepravda prema komunistima, jer o njihovim zločinima pišu njihove žrtve, a ne oni sami. (Šta očekuje Haverić? Da dželat bude objektivan, da čuvar iz Auschwitza piše historiju holokausta? Da Beara piše o genocidu u Srebrenici? Ili, možda, neko “obektivniji”? A vidjeli smo kako o tome oni objektivniji govore na primjeru Svetlane Cenić i njenog sramnog svjedočenja u Hagu, gdje je tvrdila da je logor u Trnopolju kod Prijedora bio “sabirni centar”, a da su ulaz i izlaz u njemu bili slobodni.) On takvo bošnjačko pisanje o vlastitoj prošlosti naziva falsifikatom zato što se piše iz vlastite pozicije i pri tome – kojeg li apsurda i odsustva znanstvenog pristupa radu – ne optužuje “bosanski muslimanski subjekt” za zanemarivanje relevantnih izvora, nego za zanemarivanje tuđih predrasuda, kao da je to relevantno za historiju kao nauku.

Komuniste Haverić pokušava amnestirati kroz poslovicu da “cilj opravdava sredstvo”, pa nam navodi primjer jakobinskog terora iz vremena Francuske revolucije koji je, kako kaže, polučio 100.000 žrtava, ali sasvim proizvoljno tvrdi da niko taj revolucionari teror neće negativno ocjenjivati. Zamjera što UDBA ima zlokobno mjesto u bošnjačkom kolektivnom sjećanju, a razlog tome nalazi u “ugradbi individualnih iskustava u kolektivno sjećanje”, ali šta je kolektivno sjećanje nego zbir individualnih iskustava? Haverić nam ne piše ni šta raditi kada su ta individualna iskustva kvantitativno dominantna? On čak i besramno laže kada pokušava relativizirati UDBA‑in teror tvrdeći da se istim metodama služila i svaka druga država u nekom svom periodu. To jednostavno nije tačno, da ne govorimo što je to samo po sebi nikakav argument. Nesmisleno je, neznanstveno, morbidno, makijavelistički – a da ne kažemo koliko je to uvredljivo spram žrtava i njihovih porodica – jedan zločin pravdati nekim drugim zločinima. SFRJ je postojala u određenom vremenu koje je imalo stanovite vrijednosti i možemo joj suditi jedino po vrijednostima tog vremena, a ona je tada bila notorna po tajnoj policiji koja je izvršavala politička ubistva na teritorijama drugih država, u čemu je, po mnogim mišljenjima, nadmašila čak i KGB, štaviše, njena specijalnost bila je posebna brutalnost koja je uključivala i ubistva djece (vidi: J. R. Schindler The Legacy of “Black Actions”).

Haverić čak pokušava amnestirati teror komunističke Jugoslavije činjenicom da je ona ionako bila totalitarna država. Kao da jedno opravdava drugo i čini ga legitimnim. Navodi demokratske države i makartizam iz druge polovine četrdesetih i iz pedesetih godina prošlog stoljeća kao nekakav pandan, mada se u to vrijeme u SAD-u nisu dešavala od države sponzorirana masovna ubistva, mučenja i atentati vlastitih građana. Ovakve analogije posebno su besmislene jer, ako i možemo pričati o iole sličnoj situaciji na Zapadu, kadri smo rijetke analogije naći tek u jednom, i to poslijeratnom periodu, dok je UDBA ubijala do kraja postojanja Jugoslavije. Haverićev pokušaj amnestiranja totalitarnog terora komunističke tajne policije samim postojanjem totalitarnih zakona, tj. argument da je po određenim zakonima tada nešto bilo legalno, te stoga i legitimno, podsjeća na odbranu nacističkih zločinaca koji su branili svoje učešće u holokaustu i s njime povezanim zločinima tvrdnjom da su oni bili u skladu s tadašnjim zakonima Trećeg rajha, te da oni nikako ne mogu biti krivi niti se njihov postupak može smatrati kriminalnim.

MRŽNJA IZAZIVA SLJEPILO

Haverić, kao što smo spomenuli, nema ovakvo razumijevanje za predstavnike “bosanskog muslimanskog subjekta” niti u jednom historijskom vremenu, pa su tako “Mladi muslimani”, baš kao i njihovi prethodnici, po Haveriću, i više nego krivi jer su kršili zakone SFRJ, ma kako ti zakoni bili nepravedni, barbarski, primitivni i anticivilizacijski. Bošnjak, tj. “bosanski muslimanski subjekt”, ne može nikako biti dobar za Haverića, jer, kada pokušava sačuvati vrijednosti svijeta u kojem živi, on je reakcionarni primitivac koji zaslužuje svako zlo koje ga snađe, ali i kada se bori u ime prosvjetiteljskih vrijednosti protiv tuđeg zla, on opet ispada barbarin koji ruši poredak i opet zaslužuje svako zlo koje ga snađe. Dvostruki standardi, malo je reći. Ovdje je prije riječ da je Haverića zaslijepila mržnja. Jer i mrvica znanstvenika u njemu znala bi koliko su ove kontradikcije samooptužujuće i koliko podrivaju njegov kredibilitet među čitaocima. Zato Haverićeva knjiga nije znanstveno djelo već najobičniji pamflet, što je samo po sebi legitimno. I to je način da se kaže što se misli.

Omalovažavanje, ismijavanje, zatvaranje očiju pred činjenicama, izostanak naučnim provjerama održive argumentacije, zanemarivanje izvora koji ne odgovaraju postavljenim tezama, neke su od karakteristika pamfleta. Sve to može, sve je dio političke borbe, ali u najmanju je ruku odvratno nešto što je pamflet prodavati pod znanstveno djelo, ali to je i do čitalaca i kupaca, nije samo do autora. A zaista jeste zanimljiv fenomen u kojem ti neko napiše da si manje vrijedan od drugih, da si “mentalitetom” inferioran, a ti mu zbog toga plješćeš. Diviš se logici po kojoj bi danas postojalo svega nekoliko ekonomski i društveno progresivnih država, a sve ostale bile bi njihove kolonije. Afričke i azijske zemlje, u kojima su u doba stjecanja njihove nezavisnosti mnogi stanovnici budućih država još bili odijevani u kože netom ulovljenih životinja, a hanibalizam bio rašireniji od pismenosti, po Haverićevoj logici, i onih koji mu aplaudiraju, ostale bi još dugo pod osvajačkom evropskom čizmom, budući da im je “mentalitet bio fiksiran” za daleku prošlost. Ipak, ponešto od krivnje leži i na recenzentima, profesorima i doktorima Edinu Šarčeviću i Sveboru Dizdareviću, koji su, potpisujući recenzije, svojim akademskim titulama jednom propagandnom letku dali privid zanstvenosti.

Haverić kriminalizira bilo kakvu bošnjačku reakciju na djelovanje poretka koji se osjeća ugroženim, poretka koji smatra da su u opasnosti i vlast i sistem vrijednosti na kojem ona počiva. On svaku bošnjačku reakciju smatra pogrešnom makar u pitanju bio bošnjački otpor riječju i slovom, a ne oružjem. Ali zato amnestira represiju jednog totalitarnog državnog sistema koji se osjetio ugroženim, i to ga amnestira zato što su, po Haveriću, vrijednosti tog sistema superiornije, prosvjećenije i progresivnije od onih vrijednosti koje zastupa “bosanski muslimanski subjekt”. Također, kada nam poručuje da ne donosimo sudove u vezi s komunističkim režimom iz današnje perspektive, jer su tadašnje inkriminacije neprihvatljive današnjem čovjeku, Haverić ne slijedi vlastiti savjet jer je upravo čitava njegova knjiga posvećena ocjenjivanju bošnjačke prošlosti na osnovu današnjih, i to militantno sekularnih i liberalnih vlastitih svjetonazora.

Kada Haverić poredi masovna zatvaranja i progone neistomišljenika u SFRJ s internacijom Amerikanaca japanskog porijekla provedenom u Sjedinjenim Američkim Državama tokom Drugog svjetskog rata, on zaboravlja da su se SAD izvinile žrtvama, da su kompenzirale taj diskriminatorni čin potomcima žrtava, i da se i danas ono što su učinili prema svojim građanima japanskog porijekla smatra među samim Amerikancima jednom od najsramnijih epizoda američke historije. Nategnutim analogijama Haverić zapravo nastoji opravdati mnogo gori teror domaćih komunista. Time što Jugoslavija nije bila liberalna demokratija, Haverić pokušava amnestirati ne samo tadašnje zločine nego i našu današnju kvalifikaciju tih događaja. Licemjeran je i kada poredi situaciju u većinski muslimanskim zemljama s onom koja je vladala u SFRJ, pa tvrdi da su “Mladi muslimani” dobro i prošli, jer drugdje, tj. u spomenutim većinski muslimanskim državama, ne bi dobili kaznu zatvora, nego bi bili pogubljeni. On time pokazuje kako ne samo da zaboravlja da je i Jugoslavija itekako likvidirala neistomišljenike i protivnike nego i samome sebi skače u usta kada komunističko društvo pretpostavlja današnjem, po njemu degenerativnom i propadajućem, jer da je Haverić pisao ovako šovinistički o društvu u Jugoslaviji, kako piše danas o Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, izgubio bi slobodu, a danas u njoj može valjati autošovinističke stupidarije koliko god želi. Zar upravo to nije pokazatelj današnjeg daleko progresivnijeg, naprednijeg i slobodnijeg društva od onog propalog komunističkog?

PETOKOLONAŠTVO KAO IDEOLOGIJA NAŠE STRANKE

Haverić i likvidacije “narodnih neprijatelja” pravda narodnooslobodilačkim moralom komunističkih vlasti, ma šta to bilo, ali ne nalazi takve olakšavajuće okolnosti za postupke Bošnjaka koji su se u datom historijskom trenutku vodili vlastitim i moralnim normama vremena u kojem su živjeli.

On pokušava rehabilitirati jugoslavenski režim tvrdeći da je postupkom tokom i nakon rata isti kao onaj zapadnih država, ali niti jedna od tih zemalja nije imala svoj Bleiburg. I tako dalje, i tako dalje…

Busuladžićev krimen kolaboracije, po Haveriću, ako već ne zaslužuje smrt, onda zaslužuje kaznu, ali nije jasno zašto Haverić onda kritizira bošnjačke ličnosti koje su 1878. godine i kasnije bili neskloni izdajnicima i saradnicima tadašnjeg okupatora. Jer ako je Busuladžić kolaboracionist, onda su to i oni koji se nisu uključili u odbranu Bosne 1878. godine, a njih autor pamfleta svrstava u napredne i mudre. Čini se da Haverić, namjerno ili nehotično, svejedno je, uvijek stoji iza one vlasti koja nije bošnjačka ili muslimanska – svaki mu je osvajač mio ako “turske vjere” nije bio.

Mada Haverić svoje djelo naziva “kritikom bosanskog uma”, ona je ustvari vulgarni i primitivni napad na sve bošnjačke vrijednosti. Haverićev ikonoklastični i gotovo ISIL-ovski vandalizam prema svemu što karakterizira Bošnjake izlazi iz domena dekonstruktivističke kritike i potpuno prelazi u šovinističko propagiranja stereotipa. Da li je to bila Haverićeva namjera kada je pisao ovu knjigu, nije poznato, ali ona je u funkciji ne samo legitimizacije i amnestije svakojakog nasilja nad Bošnjacima u prošlosti nego i u budućnosti.

Nakon svega pročitanog, postavlja se nekoliko pitanja koja se tiču koliko Haverića autora, toliko i Haverića profesora, a posebno Haverića političara.

Haverić je kao autor manje-više beznačajan, jer iako je proizvođač šovinističke municije, koju tako rado koriste bošnjakofobni i islamofobni komentatori, on je na tom polju tek jedan od mnogih koji su uglavnom s one strane Drine pisali i štampali ovakva djela. Iako je i kao političar relativno bezopasan i nepopularan, čak i među pristalicama i glasačima vlastite stranke, pa na posljednjim lokalnim izborima nije dobio dovoljno glasova ni da uđe u Općinsko vijeće Općine Stari Grad, što pokazuje njegove kapacitete i domete, Haverić kao ideolog Naše Stranke jeste izuzetno problematična pojava. Kakve ideje i programe može zastupati čovjek koji iskazuje ovoliku količinu šovinizma prema bošnjačkom narodu?

Da li bi Haverić, jednako kako retroaktivno podržava ama baš svaku okupaciju Bosne i Hercegovine, isto tako podržavao i neku buduću okupaciju, bila ona aod Srbije, Hrvatske ili neke druge države, jer kako prezire prošlog “bosanskog muslimanskog subjekta”, tako se gnuša i današnjeg nalazeći mu kontinuitet u (samo)destruktivnosti. Da li je to program Naše Stranke? Kakav politički program i kakav postupak prema Bošnjacima možemo očekivati od kadrova stranke kojoj ideologiju oblikuje neko poput Haverića? Imaju li oni isti preziran odnos prema ljudskim pravima i slobodama, naročito vjerskim, Bošnjaka kao pojedinaca i Bošnjaka kao kolektiva? Kako bi se ponašali u eventualnim kriznim situacijama, da li bi djelovali kao ideološka peta kolona koja bi kolaboraciju pravdala kulturološkom superiornošću agresora i prosvjetiteljskim namjerama potencijalnog okupatora?

Također, kakve to vrijednosti i stavove može Haverić kao profesor prenijeti na studente osim samomržnje, gnušanja narodom iz kojeg potiče i spremnosti na kolaboraciju koja bi bila u duhu “prosvjećivanja” Bošnjaka, tj. “bosanskog muslimanskog subjekta”, kroz promjenu bošnjačkog kulturnog koda, ako treba i represijom.