Iako je svima jasno da su etnički Turci činili samo manjinsku elitu multietničkog i multireligijskog Osmanskog carstva – nazivanje Osmanske imperije Turskom nije anistorijsko, nego i onovremeno bilo veoma često tj. standardno.

Počev od samih Raških i Bosanskih vladara u Poveljama na samom početku (Tvrtko: “proljevasmo krv turačku”) do čitave Evrope.
Možda nije idealno egzaktan, ali jednako je neprecizan arapski naziv Franđi za sve evropljane pored Franaka. Ali je bio u opticaju.

Slovenski pa i Bosanski muslimani osjećali su se i religiozno i kulturno Turcima, jer to je “totalna” vjera koja utiče na nošnju, običaje i političku pripadnost. Iako je pisana arapskim, islamska vjera i kultura nam je došla preko Turaka.
Istu identifikaciju su imali i Slaveni sa hrišćanskim Bizantijcima – Romejima, i Turci su pravoslavce nazivali Rum, samo su je Slaveni ranije prevazišli.

Upravo o ovakvoj post factum distanci i pretvaranju priča Tarik Haverović.
Mi Turci? Pa to je sve propaganda?

i Srbi imaju i Svetislava Basaru i Ćosića i Radoja Domanovića koji se još brutalnije znaju narugati sopstvenom narodu i ukazati na mane. To je korisno, za liječenje je prvo potrebna dijagnoza.
Pa i njih nazivaju “drugosrbijancima” i ISTO autošovinistima. Bošnjaci imaju još manje smisla za humor na svoj račun i samokritiku, poneki Srbi su kroz ove autore bar malo navikli.

Sve su ovo esencijalni autori koje intelektualac mora pročitati pa ako hoće nek ih posle i zapali.