Američki ekspert David Scheffer dio je četveročlanog tima koji je sačinio zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv Srbije. Scheffer je svojevremeno obnašao dužnost prvog ambasadora SAD-a za pitanja ratnih zločina, a na tu je poziciju, upravo zbog ratnih dešavanja u BiH, imenovan tokom drugog predsjedničkog mandata Billa Clintona. Scheffer je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, a pored njega, dio bh. tima i ovaj će put biti holandski advokat Phon van den Biesen, koji je kao zamjenik glavnog zastupnika BiH zastupao i u prvom procesu protiv Srbije

David Scheffer profesor je prava i direktor Centra za međunarodna ljudska prava Pravnog fakulteta Univerziteta Northwestern. Također je i profesor međunarodnog prava i ratnih zločina na univerzitetima Georgetown, Columbia, Duke i George Washington. Tokom prvog mandata Billa Clintona bio je i viši savjetnik Madeleine Albright, tadašnje ambasadorice SAD‑a u Ujedinjenim nacijama. Scheffer je učestvovao u stvaranju Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, Specijalnog suda za Sijera Leone i Tribunala za zločine Crvenih Kmera u Kambodži. Bill Clinton ga je imenovao sudijom iz američke kvote za Tribunal za bivšu Jugoslaviju, ali je po dolasku Georgea Busha smijenjen, a, umjesto njega, imenovan je Theodor Meron. Scheffer je jedan od najvećih pravnih eksperata na svijetu i osoba s velikim utjecajem u međunarodnim pravnim krugovima.

SVE NESTALE DUŠE

Sve nestale duše: Osobna povijest Tribunala za ratne zločine knjiga je Davida Scheffera, bivšeg savjetnika Madeleine Albright za ratne zločine i sukreatora Tribunala u Hagu, koji u njoj, među ostalim, ukazuje na civilizacijski paradoks da SAD utjeruje univerzalne pravne norme drugim zemljama, nastojeći istodobno milom ili silom izuzeti američke građane, osobito vojnike, iz njihove praktične primjene. Scheffer se osvrće i na krvave ratove na Balkanu tokom devedesetih godina, otvoreno prozivajući američki obavještajno-vojni establišment za odgovornost nad činjenicom da su Mladić i Karadžić godinama uspješno izbjegavali uhićenje.

SAD još od Franklina D. Roosevelta, utemeljenja Ujedinjenih naroda i sudskih procesa u Nürnbergu “promiču univerzalne pravne norme i institucije za njihovu provedbu, nastojeći istodobno milom ili silom izuzeti američke građane, osobito vojnike, iz njihove praktične primjene”. Taj jedinstveni američki paradoks tema je i Schefferove. Iscrpni prikaz nastajanja međunarodnih sudova za ratne zločine, napisan od strane čovjeka koji je u svemu tome lično učestvovao. Sve nestale duše bijesna je knjiga često ogorčenog čovjeka uhvaćenog u sredini između promicanja američkih ideala međunarodnog prava i objašnjavanja stranim saradnicima zašto se isti na SAD ne bi trebali odnositi i zašto im “SAD ne može dostaviti dokaze potrebne za osuđivanje osumnjičenika za ratne zločine”.

Scheffer piše o svojim beskonačnim bitkama s birokratijom, jednako napornima u Washingtonu kao i u UN-u, no, tvrdi da je, unatoč svemu, samo jednom poželio odustati, privremeno izgubivši povjerenje Madeleine Albright. Nije to učinio u uvjerenju “da je bolje uspostaviti nesavršene institucije međunarodnog prava nego odustati”. Međunarodni tribunali za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (1993) i Ruandi (1994) uspostavljeni su rezolucijama UN-a na poticaj SAD-a, koji je za njih osigurao i četvrtinu novčanih sredstava. Tužitelj Richard Goldstone i njegova nasljednica Louise Arbour, međutim, od samog su se početka susretali s preprekama koje im je postavio upravo SAD: odbijanjem Pentagona da pošalje trupe u Bosnu sa zadatkom uhićenja ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića te odbijanjem Clintonova ureda da im preda dokaze potrebne za podizanje optužnice.

Ured za pravne poslove UN-a također im je maksimalno otežao posao otegnutim birokratskim procedurama. Francuska je odigrala sličnu ulogu i u Ruandi i u Bosni, podržavajući na riječima rad Tribunala, no propustivši uhititi osumnjičenike u svojim zaštićenim zonama u objema zemljama. Francuski oficir Herve Gourmelon 1997. otišao je, “vjerojatno po nečijem nalogu, toliko daleko da Karadžiću oda planove za uhićenje, omogućivši mu izbjegavanje racije provedene s ciljem njegova izručenja Tribunalu u Hagu”.

OMETANJE PRAVDE

U ometanju pravde među velesilama ipak je prednjačio SAD, tačnije Pentagon, CIA i Odbrambena obavještajna agencija, koji su Tribunalu “opetovano odbijali predati zapise američke obavještajne službe i satelitske snimke”, često s nehajnim prezirom odbacujući zahtjeve tužiteljstva i insistirajući na besmislenim detaljima. Scheffer navodi riječi nižih časnika u Bosni koji su se šalili da njihovim nadređenima za izdavanje naloga za uhićenje prvo treba dostaviti “triput provjereni broj crepova na krovu osumnjičenoga”.

Među malobrojnim saveznicima koje je Scheffer stekao u svojim nastojanjima bio je i direktor CIA-e George Tenet, koji je Hag polahko, ali sigurno opskrbio satelitskim snimkama “na kojima se vidi kako Srbi pokušavaju sakriti masovne grobnice nakon pokolja u Srebrenici 1995. godine”. Iste godine američki diplomat Richard Holbrook uskratio je pomilovanje ratnim zločincima tokom potpisivanja Daytonskog sporazuma, omogućivši tako Tribunalu nastavak rada. Do kraja Schefferova mandata 2001. godine ukupno 50 osoba izručeno je tribunalima, a čelnik Vlade Ruande Jean Kambanda osuđen je za genocid.

Glavni balkanski krvnici, međutim, još su uvijek bili na slobodi, što Scheffer pripisuje dvostrukoj igri “istih NATO sila koje su dovele do kraja balkanskih ratova”. Iako su optužnice protiv njih podignute još 1995. godine, Karadžić i Mladić dovedeni su pred sud tek 2008., odnosno 2011. godine. Scheffer donosi i precizan popis osoba koje smatra odgovornima za takvo otezanje: “ministri odbrane William Perry i William Cohen, zapovjednici Združenog stožera John Shalikashvili i John Shelton, generali vojske Ed Shensiki i George Joulwan, admiral Leighton Warren Snuffy Smith, direktor CIA-e John Deutch i francuski general Bernard Janvier”. U ljeto 1997. godine Scheffer je predvodio američki pregovarački tim na konferenciji UN-a u Rimu koja je urodila uspostavom trajnog Međunarodnog kaznenog suda.

Prije toga je, međutim, trebalo nagovoriti američku administraciju da odobri potpisivanje Rimskog statuta. U to je vrijeme Bijelu kuću potresala Clintonova afera s Monicom Lewinsky, koja je, Schefferovim riječima, “teško naštetila američkim nacionalnim interesima”. Odlučujući sastanak o konferenciji dogodio se u salonu Bijele kuće, poznatom kao Map Room, s prevarenom suprugom Hillary Clinton, koja je izrazila razumijevanje za Schefferov predstojeći “težak posao” u Rimu. On je to – ispravno, kako se ispostavilo – shvatio kao najavu predsjednikove potpore Pentagonu, koji je insistirao na jamstvu “da se nijedan američki vojnik nikada neće naći ni pred kakvim međunarodnim sudom”.

Je li se sav trud oko uspostave Međunarodnog suda uopće isplatio dvojba je koja se provlači cijelom Schefferovom knjigom. Ukupna cijena pet tribunala od 1993. do 2009. godine iznosila je 3,43 milijarde dolara, “približna cijena dvaju nevidljivih bombardera”, a doneseno je više od 130 osuđujućih presuda. No, od brojeva je mnogo važnija činjenica da u zemljama u čiju su korist osnovani prvi tribunali – Bosni, Ruandi, Sijera Leoneu i Kambodži – više nema strahota, da se u njih vratio mir i da su ljudi nastavili sa životom. Jedan od razloga za to možda je i činjenica da je pravda barem u nekim slučajevima zadovoljena, te David Scheffer može biti ponosan na ono što je pokušao učiniti.