Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo
.</p>
<p>Međutim, i pored snažnog privrednog uzmaha, uvjetovanog bogatim prirodnim resursima, naselje se nije značajnije razvijalo, pa je Tuzla u sveukupnom razvoju zaostajala u odnosu na druge gradove (Zvornik i Srebrenicu, primjerice), a posljedično se smanjivao i broj stanovnika.</p>
<p>Tako je zabilježeno da je 1533. godine, od sedamdeset četiri kuće poreskih obveznika, preostalo pedeset sedam takvih.</p>
<p>No, krajem istog stoljeća broj stanovnika značajno se povećao, a Tuzla tad broji osam muslimanskih i jednu kršćansku mahalu. I pored čestih požara koji su doslovce u pepeo pretvarali uglavnom od drveta izgrađenu kasabu, broj stanovnika konstantno se povećavao, pa je 1600. godine registrirano petsto šest kuća poreskih obveznika.</p>
<p>S porastom broja stanovnika i mahala građeno je i više vjerskih objekata, i islamskih i kršćanskih, izuzev, kako knjige vele, u periodu od 1572. do 1645, kad, navodno, nije izgrađen nijedan, ali i oni će, i prethodni i potonji, istina ne svi, stradati u velikom požaru 1871. godine, koji će uništiti bezmalo cijelu kasabu.</p>
<p>Prema izvještaju lista <em>Bosna</em>, publiciranom 19. septembra iste godine, vatrena stihija uništila je dvije stotine trideset šest kuća, trinaest magaza, dvije džamije, medresu, mektebe, pet hanova, dvanaest kafana, tri krčme, dvije solane i nekoliko kuća izvan kasabe.</p>
<p>Drvena građa i ćerpič, materijali kojima su najčešće građeni svi objekti u Tuzli, nakon tog katastrofalnog požara zamijenjeni su kamenim materijalima, pa su danas najreprezentativniji sakralni i svjetovni objekti u gradu iz austrougarskog, a ne osmanskog perioda, ne računajući, dakako, one izgrađene nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu.</p>
<p>U najkraćem toliko, a na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo, pa uz potanku nadu da će i ona i njoj slični, ako ne od mene, a ono od bilo koga drugog, napokon doznati ko je Porfirogenet ili šta je Agac Hisar, evo ostavljam ovaj nepretenciozan i jezgrovit zapis.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
FOTOGRAFIJE TRENUTAKASljedeći članak
SLUČAJ U BOTANIČKOM VRTU
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo