Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

Piše: Sudbin MUSIĆ

Nedavno je grupa Prijedorčana, nakon informacije da se na tavanu prijedorskog muzeja krije dio arhivske građe iz osmanskog perioda historije ovog grada i okoline, poslala upit. U odgovoru koji su dobili bila je lista dokumenata među kojima i odluka o zabrani bosanskog jezika proslijeđena iz Sarajeva u Prijedor 1907. godine. Zašto je odluka iz 1907. dio osmanske arhivske građe, možemo pretpostaviti. Od tada će do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu jedan narod biti izložen periodičnim pogromima i udarcima, poslije kojih se uvijek ponosno podizao. Područje Kozarca, gradića na sjeverozapadu BiH, najbolji je primjer ponosa i prkosa, časti i poštenja i svega potrebnog da se taj insan od kamena ponovo uspravi. Nedaleko od sarajevskih sokaka, vanprostorne i vanvremenske srpsko-hrvatske (i obratno) priče o zajedničkom jeziku, nakon 110 dugih godina zabrane, na gotovo pola svoje države Bošnjaci još uvijek biju iste iscrpljujuće bitke. Pa i onu za bosanski jezik.

POVRATAK ŽIVOTA

Početkom 1998. godine započeta je borba za implementaciju svega onog što se podrazumijeva pod Aneksom VII Daytonskog mirovnog sporazuma. Za Bošnjake Prijedora i Kozarca značilo je to samo jedno – povratak kući! Unatoč pogromu, nezapamćenom u historiji ovog mjesta, ljubav prema zavičaju bila je jača od svega. Daleko prije svih i po svaku cijenu, na iznenađenje lokalnih vlasti i šokiranih predstavnika međunarodne zajednice, prve grupe povratnika te godine pristižu u Kozarac. Ostatak je priče poznat. Kozarac je postao sinonimom povratka. Danas, 25 godina nakon agresije i 19 godina nakon početka povratka, ovaj krajiški gradić s naseljima koja ga okružuju sinonim je otpora i borbe za opstanak i ostanak na rodnoj grudi. “Najveći mali grad na svijetu”, kažu Kozarčani. I zaista jeste. No, da je svih ovih godina unazad ovim ljudima bilo lahko, svakako nije. Jer pod Aneksom VII podrazumijevalo se još mnogo toga.

Početak povratka obilježila je, prije svega, obnova vjerskog života. Sa svakom uspravljenom munarom rastao je i moral u povratnika. Osjećaj sigurnosti pogotovo. Uostalom, prva obnovljena džamija na prostoru manjeg bh. entiteta upravo je ona u džematu Kozaruša. Na ovo su Kozarčani posebno ponosni. Paralelno s obnovom vjerskog života i dolaskom porodica s djecom, ukazala se i potreba za formiranjem mjesne škole u Kozarcu. Danas se heroji poslijeratnog perioda s uzdahom prisjećaju početaka, novog rađanja jednog grada i zajednice za primjer. Jedan je od njih i Osman Mujagić, penzionirani nastavnik kozaračke osnovne škole. Daleke je 1968., kao prvi Krajišnik, diplomirao razrednu nastavu u Dubrovniku. “Kad sam diplomirao, ovi na birou nisu znali šta će sa mnom”, smije se Osman dok govori za Stav. Diplomirao je prije svih svojih vršnjaka, a svoj diplomski rad ukoričio u tadašnjoj kozaračkoj štampariji. “Izgledao je kao knjiga. Moji prijatelji su mi tu pomogli, a profesor je bio oduševljen izgledom diplomskog jer je malo patio od estetike. Bio je začuđen da nisam napravio niti jednu gramatičku grešku jer je znao da mi Kozarčani govorimo najljepšom varijantom bosanskog jezika, onom s mehkim ‘ć’!”

Žurio je sa školovanjem jer mu je, kaže, bilo žao roditelja i braće. Posao je odmah dobio upravo u svom Kozarcu. “Tada smo, dragi moj, u školi imali na hiljade đaka, te po 12 odjeljenja prvačića, ali i onih što su pohađali osmi razred, dok se po pet nastavnika mučilo da stigne održati časove fizičkog vaspitanja, naprimjer.” Jedno vrijeme, do proglašenja Kozare nacionalnim parkom, radio je i u područnoj školi na Mrakovici. “Komunističke vlasti su tada lokalno stanovništvo prisilile na iseljavanje, a s njima i čak 96 đaka o kojima sam se tada starao”, nastavlja svoju životnu priču vitalni stari učo. Agresiju na BiH Osman je dočekao u Kozarcu, odakle je već drugi dan nakon žestokog artiljerijskog napada deportiran u koncentracioni logor Trnopolje. Kraj školske godine označio je početak progona.

“U jednom trenutku bio sam razdvojen od kćerke. Ona je bila sa mnom jer smo se moja Emsuda i ja dogovorili da ona sa sobom u drugi dio Kozarca odvede sina, kako bi ko bilo preživio! Eto o čemu smo mi tada razmišljali”, prisjeća se Osman. Iz logora je, priča nam, deportiran u Travnik, odakle je upućen u Zagreb kako bi pomogao organizaciji i formiranju eksteritorijalne bh. škole za prognanike Bošnjake u Hrvatskoj. Već s prvim vojnicima Armije Bosne i Hercegovine, oslobodiocima Sanskog Mosta, s porodicom dolazi u ovaj grad, odakle će početi kovati planove i raditi na povratku u Kozarac. U koordinaciji s roditeljima povratnicima, zadatak za formiranje škole u Kozarcu dobio je upravo on. “Kad smo se vratili, nismo imali prostora, pa je odluka pala da se prvo kombinirano odjeljenje za djecu do četvrtog razreda osnovne škole smjesti u prostorije Medžlisa IZ Kozarac, a zatim u međuvremenu obnovljene prostorije Mjesne zajednice, jer je škola tada, kao jedan od rijetkih sačuvanih objekata u centru Kozarca, bila puna srpskih izbjeglica”, priča Osman.

Dodaje da je nesebičnu pomoć imao od uprave i osoblja osnovne škole iz Sanskog Mosta, u kojoj je do povratka u Kozarac jedan period radio. S brojem đaka povratnika rasla je potreba i za školskim objektom. Izbjegli Srbi nisu htjeli napuštati školu dok im se ne osigura drugi smještaj. Aneks VII se s ovu stranu entitetske granice ipak definirao drugačije. Uslijedili su protesti roditelja i školske djece. Pritisak je na lokalnu vlast rastao. Opština Prijedor nalazila se tih dana visoko na crnoj listi američke administracije. Prvoj poslijeratnoj vlasti predstavljala je prvih godina povratka ta činjenica veliki problem.

“BUJRUM NA PRASETINU”

“Stojimo mi tako jednom s djecom koja drže transparent ‘Hoćemo svoju školu’ i protestujemo s jedne strane ulice preko puta škole, a u školskom dvorištu je neko nagovorio te jadne srpske izbjeglice da ispeku prase i na kapiji školskog dvorišta postave transparent ‘Bujrum na prasetinu'”, sjeća se Osman. Kaže da je stanje u školi bilo takvo da je teško bilo i pomisliti da neko želi ostati i živjeti u tako nehumanim uvjetima. “U jednoj od učionica borave ljudi, ali i njihov konj!” Osman kaže da je kasnije posjetio te srpske izbjeglice i ljudski popričao s njima o njihovim problemima. Uslijedio je pritisak na lokalnu vlast, ali s druge strane i pritisak na Osmana i roditelje. Posebno medijski. “Stalno su mi nabijali na nos kako želimo neku muslimansku školu jer sam od početka insistirao na federalnom programu rada, što je podrazumijevalo nastavu na bosanskom jeziku.”

Već naredne, 1999. godine, lokalne su vlasti popustile. Donesena je odluka Skupštine opštine Prijedor o iseljavanju izbjeglica iz školskog objekta u Kozarcu. “Bila je to zaista prije svega velika pobjeda roditelja i djece povratnika, mojih Kozarčana”, s ponosom će Osman. Stalno naglašava zasluge Seada Čirkina, tadašnjeg poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, bez čijeg angažmana mnogo toga u Kozarcu ne bi bilo moguće. U Kozarcu je tada bila smještena njemačka humanitarna organizacija THW. Preuzela je na sebe restauraciju dijela škole, što je, na razočarenje povratnika, podrazumijevalo svega osam učionica i kancelarije za upravu. Čišćenje škole nakon odlaska izbjeglica, kao i pripremu za renoviranje, na sebe preuzimaju povratnici. “Više od 300 roditelja, uglavnom majki s nastavnicima, dobrovoljno je danima radilo na čišćenju, naši Kozarčani su svoje bagere, kamione i ostale mašine stavili na raspolaganje.”

Oduševljen entuzijazmom povratnika, direktor THW-a procjenjuje da su sami povratnici svojim radom uštedjeli ogromna sredstva, obećava da će uložiti samo njemu znan iznos. Odlazi u Njemačku pronijeti glas o nevjerovatnoj grupi ljudi. Kada se vratio, donio je radosnu vijest. Škola će biti renovirana. Završen je kompletan objekt s 18 učionica, zbornicama, kabinetom direktora, pedagoga, psihologa, sekretara, školskom kuhinjom, prostorom za pomoćno osoblje… Popravljena je i kotlovnica i grijanje, nabavljena kompletna oprema za učionice i kabinete, namještaj i ostala sredstva za rad. Nesebičnu podršku pružala je i organizacija “Srcem do Mira” iz Kozarca, na čijem je čelu Osmanova supruga Emsuda.

Obnovom školskog objekta stekli su se uvjeti za povratak i ostalih porodica s djecom smještenih uglavnom u susjednom Sanskom Mostu te Lušci Palanci. Ključni problem za povratak bio je riješen. Međutim, situacija je postala problematična. Roditelji povratnici nemaju namjeru prihvatiti entitetski plan i program rada RS-a, a vlasti odbijaju registrirati školu drugačije. “Bile su to godine pune entuzijazma i okolnosti su jednostavno bile takve. Spremni smo bili rizikovati mnogo i nismo dozvolili nikakva uvjetovanja.” Ostat će zapisano da je upravo borbom roditelja djece iz Kozarca 2002. godine iniciran i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U međuvremenu Osman dobija pojačanje. Među nekoliko nastavnika pristiglih u Kozarac, ističe Mirzeta Mujčića, sadašnjeg direktora škole. Školu su registrirali pod imenom OŠ “Kozarac”.

Ključni argument roditelja i nastavnog osoblja u vezi s imenom škole bio je da jednostavno ne žele da ih bilo šta asocira na rat, posebno ne na Drugi svjetski rat. Škola je do agresije nosila ime “Rade Kondić”, narodnog heroja NOB-a, za kojeg većina Kozarčana nema riječi hvale. Naime, odmah po ulasku partizanskih jedinica u Kozarac, iz čaršije je sakupljeno oko 120 bošnjačkih uglednika, uleme i zanatlija, nedužnih građana… Njih 94 je strijeljano. Jedna manja grupa ostaje živa. Među njima i hafiz efendija Duračak, čiji je sin efendija Abdulah tada bio partizanski komesar. Duboko potresen ovim događajem o kojem se decenijama šutjelo, svjedočio je o njemu do svog preseljenja 2004. godine.

NEIZLJEČIVI OPTIMIZAM

Školom danas rukovodi mladi direktor Mirzet Mujčić, koji se u Kozarac vratio prije 16 godina i odmah počeo raditi. Osim što je broj đaka neuporediv s predratnim, većih problema danas nema. Kaže da je neizlječivi optimista. “Broj đaka je konstantan i već godinama ih je oko 350, raspoređenih u 21 odjeljenje”, priča Mujčić za Stav. “Kada je u pitanju nacionalna grupa predmeta, nastava bosanskog jezika, te historije i geografije, kao i priroda i društvo, u kontinuitetu se od povratka odvija po federalnom planu i programu i mi problema nemamo”, kaže dodajući da se time u Kozarcu i nisu previše bavili.

“Došla nam je odluka Ministarstva obrazovanja RS da se umjesto bosanski upiše jezik bošnjačkog naroda, što mi, naravno, nismo htjeli. Kasnije smo dobili upit zbog čega nismo postupili po odluci, na što smo odgovorili da se jezik našeg naroda naziva bosanskim i od tada nismo dobili više ništa.” Mirzet ističe dobru saradnju s lokalnim i entitetskim vlastima, kulturnim institucijama te nevladinim sektorom. Kod svih osjeća poštovanje prema povratniku, čovjeku iz Kozarca. Škola učestvuje u organizaciji svih aktivnosti sa svim školama s područja Prijedora, kao sto su “Kulturno ljeto”,  “Dani Kozare”…

Sarađuju i s organizacijama kakve su DON ili Agencija za razvoj pri gradskoj upravi. Škola organizira sve proslave i obilježava posebnim priredbama Dan državnosti Bosne i Hercegovine, Dan nezavisnosti, bajramske proslave i ostale aktivnosti predviđene federalnim planom i programom, na što su posebno ponosni. “Budućnosti ima, veliko je odricanje i borba, ali je škola uvijek tu kao centar svih događanja i pokretač velikog broja aktivnosti”, naglašava Mujčić. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je, ustvari, tvoja?! Oni rade i grade. oni i dalje pričaju najljepšom varijantom bosanskog jezika i nekako najtvrđe. Pa i s onim mehkim “ć”.