Zanimljivo je posmatrati kako najvatreniji i najmilitantniji protivnici, osporavatelji i suparnici SDA redefiniraju ne samo svoje dnevnopolitičke stavove nego i svoje ideološke i političke platforme, a sve kako bi se repozicionirali na suprotnu stranu. To jasno pokazuje i da je SDA politički trendsetter u Bosni i Hercegovini, ali i da je jedna istinska ideologija mnogih njenih konkurenata jeftini populizam i politički makijavelizam, a njihova politička praksa isključivo napadanje na SDA bez nuđenja smislenih vlastitih ideja

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Sedmi kongres Stranke demokratske akcije, pored konkretnih zaključaka, proizveo je i neke sasvim neplanirane efekte, a koji su, prije svega, posljedica bezbrojnih reakcija. Takav fenomen nije nov, štaviše, moglo bi se reći da je riječ o regularnoj pojavi kada god SDA donosi neke krupne političke odluke, a što je možda ponajbolji dokaz za tvrdnju da ova stranka u političkom životu Bosne i Hercegovine ima ne samo temeljnu ulogu već i centralni položaj oko kojeg se okreću i po kojem se ravnaju sva ostala manja politička tijela i “sateliti”.

Zanimljivo je posmatrati kako najvatreniji i najmilitantniji protivnici, osporavatelji i suparnici SDA redefiniraju ne samo svoje dnevnopolitičke stavove nego i svoje ideološke i političke platforme, a sve kako bi se repozicionirali na suprotnu stranu. To jasno pokazuje i da je SDA politički trendsetter u Bosni i Hercegovini, ali i da je jedna istinska ideologija mnogih njenih konkurenata jeftini populizam i politički makijavelizam, a njihova politička praksa isključivo napadanje na SDA bez nuđenja smislenih vlastitih ideja.

ATOMSKI SLIJEVA

Prvi kiselkasto-otrovni komentari i reakcije na programsku deklaraciju usvojenu na 7. kongresu SDA nisu došli od srpskih ili hrvatskih stranaka, kako se možda očekivalo, već od onih koje se vole samoproglašavati “građanskim”. Tako je predsjednik Naše stranke Predrag Kojović izjavio da je “najgore što se ideji za evropsku, građansku, državu ravnopravnih građana i naroda može dogoditi to da je SDA promovira”. Ovakva Kojovićeva reakcija donekle je i razumljiva. Predrag Kojović, čija stranka trenutno dirigira vladajućom “frankenštajn-koalicijom” u Kantonu Sarajevo, na svaki način pokušava monopolizirati i prisvojiti ideju i ideal borbe za državu “ravnopravnih građana i naroda” za vlastitu stranku, te negirati to pravo drugome jer se njegova stranka predstavlja svojim stranim sponzorima kao “građansko svjetlo” u “moru etnonacionalista”.

Činjenica da dosadašnja vizija građanske države u aranžmanu Naše stranke ne podrazumijeva princip jedan čovjek – jedan glas, već pozitivnu diskriminaciju manjina, a i to isključivo na prostorima s bošnjačkom većinom, poput Sarajeva, te da su se iz Naše stranke više puta pokazali da prihvataju entitetsku podjelu kao normalno i zadano stanje, ne daje Kojoviću baš za pravo da se nameće kao autoritet u ovom pitanju. Tim više što je upravo SDA ta koja je tokom agresije predvodila odbranu ne samo Bosne i Hercegovine već i ideje “države ravnopravnih građana i naroda”, zbog čeka Kojović i Naša stranka danas uopće i mogu politički djelovati u Sarajevu, za razliku od, recimo, Banje Luke ili Širokog Brijega, u kojima ne mogu pronaći više od tri glasača.

Samoproglašene građanske stranke, poput Naše stranke, očigledno moraju revizionistički izjednačavati “tri strane”, moraju osporavati građanske kvalitete (ma šta se pod tim podrazumijevalo) ljudima koji drže i do nacionalnog identiteta, moraju negirati zasluge SDA za očuvanje građanskog društva ondje gdje je ova stranka imala vlast, jer je to jedini način da opravdaju svoje postojanje i vlastohlepne ambicije. Da ne spominjemo što se takve zamjene teza koriste i kao pokriće za redefiniciju pojma “građanska država” jer se želi nametnuti sasvim nebulozna teza da su građansko društvo i nacionalni identitet međusobno isključivi te da postoji tenzija između istovremenog baštinjenja i promicanja obiju ideja i vrijednosti.

Da je takvo nakaradno tumačenje građanske države pravilo, a ne izuzetak kod većine ovdašnjih zagovornika tog principa, potvrdio je i Željko Komšić, inače hodajuće otjelotvorenje takvih tlapnji u narodu. On je, odjednom prosvjetljen, ustvrdio kako su neki dijelovi deklaracije “nemogući” jer “put ka građanskoj državi može samo voditi preko slabljenja etničkog u korist građanskog koncepta”, iako je i sam ondje gdje jeste upravo zbog želje njegovih glasača da nekako prakticiraju “građanski koncept”.

Zanimljivi su i tekstovi u medijima koji inače zagovaraju “građanštinu”, a u kojima autori vide “nekonzistentnosti” i “nelogičnosti” u stavovima SDA, jer se u deklaraciji navodi da će ona i dalje brinuti o interesima Bošnjaka, baš kao da i Bošnjaci također nisu građani i baš kao da su interesi građana suprotstavljeni interesima Bošnjaka. Ironično, odjednom su i dosadašnji najveći i najnaporniji zagovaratelji građanskog principa ovu deklaraciju SDA dočekali povicima kako je riječ o “podgrijavanju nacionalizama”, kako je to “navođenje vode na mlin Dodika i Čovića”, kako se radi o utopiji iako su godinama pa i decenijama kritizirali SDA baš u vezi s tim “građanskim” pitanjem. Čini se da za neke i Republika BiH i građanska država nisu istinski cilj već prije sredstvo za ubiranje glasova ili čak obična parola. Za njih takve ideje imaju vrijednosti jedino ako ih oni zagovaraju i jedino ako smatraju da će od toga imati koristi.

SRPSKO-HRVATSKI UJEDINJENI FRONT

Što se tiče reakcija srpskih i hrvatskih stranaka i političara, te njima bliskih medija, one su bile sasvim očekivano histerične. Zaključci deklaracije, iako jasno govore o sekularnoj državi, iskoristili su se kako bi se još jednom Stranci demokratske akcije, ali i Bošnjacima generalno, pokušala nalijepiti etiketa “islamizma” i “šerijatizacije”, što se u srpskoj i hrvatskoj političkoj kulturi oduvijek smatra diskvalificirajućim terminom kojim se može opravdati svaki njihov potez, čak i otvoreni separatizam. Sve je nadrealnije time što stanje na prostorima na kojima vladaju SNSD i HDZ, barem što se tiče prisutnosti religioznih simbola po javnim institucijama, prisutnosti sveštenstva na političkim manifestacijama, te utjecaja crkve na politički i društveni život, u Evropi nije viđeno još od vrhunca Francove Španije.

Za Dodika, koji već više od decenije otvoreno ili krši ili poziva da se krši i Ustav BiH i DMS, rezolucija je, naravno, “antidejtonska” i “antiustavna”. Zvuči kao parodija kada takve kvalifikacije dolaze od predsjednika stranke koja je na vlastitom saboru sebi postavila cilj otcjepljenje RS-a, te lidera politike koji svako malo poziva na ujedinjenje ovog entiteta sa Srbijom. No, takva hojratska drskost i jeste očekivana od eksponenta politike koji tvrdi da je Republika Srpska “starija od Daytona”, te da je još 1993. godine imala “državni subjektivitet”.

Iz Srbije su uobičajeno došli miješani signali: Aleksandar Vučić glumi državničku suzdržanost, isturajući svoje lakeje da artikuliraju njegove istinske stavove. Tako, dok je sam Vučić izjavio da “ne želi naprečac da daje ocjene o Programskoj deklaraciji SDA, te da se Srbija nikada nije miješala u odnose u BiH”, dotle je Ana Brnabić “smatra izuzetnom opasnom”. I u ovom se slučaju ponavlja nadrealna parodija stvarnosti kada Vučić, dok paradira po Drvaru s Dodikom, izjavljuje da se “Srbija nikada nije miješala u odnose u BiH”, a otvorena negatorka genocida Brnabić naziva deklaraciju “nepoštovanjem Dejtonskog sporazuma” i “još jednim otvaranjem Pandorine kutije na Balkanu”.

I za Dragana Čovića i njegov HNS deklaracija je neprihvatljiva, te “nije u skladu s jednakopravnošću naroda”, već je dio “organiziranog političkog, ideološkog i medijskog nasilja nad Hrvatima u BiH”. Interesantno, ali istom tom HNS-u nije smetala istinski antiustavna i antidejtonska deklaracija SNSD-a u kojoj se pozivalo na uspostavu “slobodne i samostalne RS”. Kako to da je zalaganje za jednakopravnost svih naroda na prostoru cijele države nasilje nad Hrvatima, dok je uspostava srpske paradržavice sačinjene i od etnički očišćenih prostora nekada većinom naseljenih Hrvatima nešto što ne zavređuje komentar nego podršku šutnjom, znaju valjda samo u HDZ-u. Naravno, sam Čović, u pokušaju imitacije Vučića, gotovo uvijek glumi suzdržanost isturajući ekstremnije istomišljenike u prve redove, pa su najžešće reakcije na deklaraciju došle od marginalnih ličnosti, poput Karamatića ili prohrvatskih ekstremističkih medija. Njihove stavove nije potrebno ponavljati jer je, prije svega, riječ o iskorištavanju još jednog povoda da se demonstriraju antibošnjački šovinizam i islamofobija.

Oglasio se čak i OHR, institucija koja odavno igra ulogu “uspavane ljepotice” koja sniva isuviše lijepe snove da bi primijetila antidržavni vandalizam zlih političkih patuljaka. Probuđeni iz dubokog sna, prekinuli su svoju studioznu šutnju da saopće revolucionarnu činjenicu da “izmjena unutrašnje organizacije BiH zahtijeva podršku sva tri naroda”, te da je ona suverena država koja se sastoji od dva entiteta koji pravno postoje samo na osnovu Ustava BiH. No, bolje išta nego ništa.

Kada se sve sabere i oduzme, primjetno je da je Programska deklaracija SDA imala kao rezultat redefiniranje stavova i rekalibriranje političkog nastupa gotovo svih političkih aktera, barem na nivou političke demagogije. Tako su nekadašnji militantni politički građani odjednom postali umjereni realisti; zagovornici građanskog društva čak i na nivou kantona otkrili svoj konsocijalizam; otvoreni separatisti spoznali sve čari i prednosti Dejtonskog mirovnog sporazuma; a katotalibani i pristalice pravoslavne džamahirije mutirali u sekularne postmoderne evropejce. A sve ove čudesne tektonske promjene postignute su samo jednom običnom deklaracijom!

Šalu na stranu, ovaj fenomen odlično ilustrira da su dešavanja na bošnjačkoj političkoj sceni centralno pitanje Bosne i Hercegovine te da su paradigma i politički kurs bošnjačke politike, a koja je, već četvrt stoljeća oličena u SDA, ono o čemu se ustvari ponajviše vodi računa među unutrašnjim i vanjskim faktorima. Balkanski “Gordijev čvor” od 1990. godine ne može se više rješavati bez pristanka Bošnjaka, pa je stoga i pitanje bošnjačke političke reprezentacije, te političke platforme stranke koja predstavlja Bošnjake, od vrhunske važnosti. Ponekad se čini da su toga najmanje svjesni upravo Bošnjaci.