Ratni zločini protiv civila u Gazi ili na okupiranoj Zapadnoj obali jednako spadaju u antisemitizam. Ne samo zato što je većina Palestinaca semitski narod nego i zato što takvim akcijama izraelska armija očito svjesno žrtvuje nedužne i miroljubive Jevreje u drugim krajevima svijeta, jer oni budu izloženi napadima arapskih ili evropskih desničara i šovinista

Nedavno zvanično proglašenje Izraela ekskluzivno jevrejskom državom jeste diskriminatorno, ali nije ništa novo jer takva politika traje već decenijama. Kako se moglo očekivati, mnogi protivnici takve odluke izraelskih vlasti širom svijeta unaprijed su proglašeni “antisemitima”. Značenje ovog pojma i dalje zbunjuje nove naraštaje budući da ga se prilično zloupotrebljava. U nekoliko primjera pojašnjavamo zašto se i sam Izrael može smatrati antisemitskom državom u nemaloj mjeri, koliko god to neupućenima moglo djelovati kontradiktorno na prvi pogled. Primjeri su temeljeni na izjavama i istraživanjima pojedinih uglednih Izraelaca i Jevreja koji ne žive u Izraelu.

PRIMJER PRVI

“Kada bi neko prije stotinjak godina rekao da su Jevreji rasa, bio bi smatran antisemitom. Međutim, danas je neko ‘antisemit’ ako kaže da Jevreji nisu rasa, nego samo pripadnici jedne religije.” Ovu izjavu potpisuje izraelski pisac i historičar Shlomo Zand. On je kao profesor na Univerzitetu u Tel Avivu objavio knjigu Kada i kako je izmišljena jevrejska nacija. Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika, pored ostalog i na hrvatski. Profesor Zand jedan je od onih Izraelaca koji smatraju da su Jevreji kao nacija, odnosno narod, vještački ozvaničeni, jer je judaizam izvorno bio i ostao religija, a ne rasa niti nacija. U skladu s nedavnim dešavanjima u Izraelu oko službenog ozakonjenja te zemlje kao ekskluzivno hebrejske države, ponovo se aktualizira tumačenje toliko zloupotrebljavanog pojma antisemitizam. Za prosječnog mlađeg stanovnika Bosne i Hercegovine ovaj pojam djeluje ponekad zbunjujuće, a slična je situacija i na Zapadu.

Prijeteći ispadi, kao nedavni uvredljivi grafiti na sarajevskom zidu, spadaju u klasični antisemitizam tzv. stare škole, jer prvenstveno vrijeđaju Jevreje, ali ne nužno i Izraelce, naročito ne cioniste, iako to autori grafita možda i ne znaju. Profesor Zand kaže za sebe da je pripadnik semitskog naroda samo u onoj mjeri u kojoj mu je maternji jezik semitski, u ovom slučaju hebrejski jezik. U skladu s tim nam je rekao: “Ne postoji semitska rasa, već samo semitski jezik.” Svoje tvrdnje on temelji na višegodišnjim istraživanjima koje i predaje na fakultetu, osim što ih je iznio u svojoj knjizi. Na osnovu bezbroj dokumenata, svjedočanstava na hebrejskom, turskom, arapskom, ruskom, on želi dokazati da je većina osoba koje se danas nazivaju Jevrejima po rasnoj pripadnosti, pogotovo u Izraelu, izvorno potekla od naroda Hazara. Nije profesor Zand prvi koji ovo tvrdi, ali je prvi objavio detaljnu knjigu o tome, i to kao izraelski državljanin.

Pošto su Hazari živjeli mahom na području centralne Azije, iako su imali i svojih migracija, nalaze se i u Rusiji. To je regija na kojoj su između islama, bizantijskog kršćanstva, budizma i politeizma, otprilike u srednjem vijeku, prihvatili judaizam preko odluka svojih kraljeva i plemenskih starješina. Još su zadržali neke vlastite narodne običaje koje su inkorporirali u svoje jevrejstvo. Tokom stoljeća su se raseljavali na sve kontinente i sva carstva, te su s miješali s drugim nacijama i plemenima. Tako su došli u Evropu, a mnogo kasnije iz Evrope u današnji Izrael. Pošto Hazari nisu semitski narod, a dodatno su se miješali s drugim nesemitskim narodima, Zand smjelo tvrdi da većina današnjih žitelja Izraela nema pravo sebe smatrati semitskim narodom, pa samim tim ni da određuju ko je antisemit. Zato je ponovio i potvrdio: “Jevrej možete biti samo po religiji, ne možete po genetici.” Ovo su mu neke kolege u Tel Avivu zamjerile. Svom poznaniku Harryju Ostreru, koji se bavi genetikom i koji kaže da je otkrio veoma jake markere svojih jevrejskih predaka, poručio je da bi Hitler bio zadovoljan s njim i s takvom pričom o jevrejskim markerima.

Za državu Izrael Shlomo Zand tvrdi kako nema šanse da ona bude istovremeno i jevrejska i demokratska. Kaže da je bilo hazarskih Jevreja, kao i onih starih, što zaista jesu bili izvorno semitski narod koji su s vremenom prešli na islam ili na kršćanstvo. Stoga, i među današnjim Palestincima te drugim Arapima postoje oni čiji su preci bili Hebreji. Po Zandovoj postavci, Arapi su više semitski narod nego današnji Izraelci i mnogi drugi Jevreji izvan Izraela. Brkanje državljanstva, ideologije, nacionalnosti i vjere nisu izraelska ekskluziva. Mnogi Slaveni na istoku su vidjeli slavensku pripadnost neodvojivu od pravoslavlja. Na Balkanu je najpoznatiji takav slučaj s definiranjem srpskog identiteta. U Poljskoj su nekad bili neodvojivi katolički i poljski identitet. “Davno nekad sreo sam jednog Bošnjaka koji mi je u razgovoru kazao da je musliman, a istovremeno je, kaže, bio i komunist. Iako zbunjen time, s vremenom sam shvatao kako se ta vrsta paradoksa primjećuje u mom bliskom okruženju”, rekao nam je profesor Zand.

Primjer drugi

Benjamin H. Friedman, nekadašnji cionista koji se odrekao te ideologije, imao je priliku neke društveno-političke stvari u Izraelu vidjeti iznutra. Kretao se među utjecajnim cionističkim krugovima, što mu je omogućilo da potvrdi prethodne tvrdnje profesora Zanda. Friedman je za nekoliko izraelskih i američkih informativnih portala izjavio da 92% ljudi koji se danas nazivaju Jevrejima imaju hazarsko porijeklo. Navodeći komparativni primjer, izjavio je: “Smiješno je današnje Jevreje nazivati narodom svete zemlje. Jednako bi tako bilo smiješno nazivati 54 miliona muslimanskih Kineza Arapima. Probajte zamisliti da u Kini, koja je oko 2.000 milja daleko od Arabije, više od pedeset miliona Kineza sebe nazove Arapima samo zato jer su istovremeno Kinezi i muslimani. Smatrali bi ih ludima kad bi tako nešto vjerovali.”

Krvni ili genetski semitski narodi u današnjem svijetu uglavnom su Arapi. Oni su najveća semitska populacija na svijetu. I mnogi Arapi miješali su se stoljećima s nesemitskim narodima, tako da ne postoji rasna čistoća, ali u odnosu na Izraelce, pa i mnoge Jevreje izvan Izraela, još su uvijek Arapi prvi nosioci semitskog identiteta. Samim tim, prezir, mržnja ili predrasude nekih izraelskih političara (ne svih) usmjerene prema Arapima već spadaju u antisemitizam. Također, svjesno izazivanje netrpeljivosti prema Jevrejima koji nisu u Izraelu, da bi se oni ohrabrili preseliti u Izrael, spada u antisemitizam.

To je uradio izraelski premijer i ratni zločinac Benjamin Netanjahu javnim pozivom francuskim Jevrejima da se isele u Izrael. Ratni zločini protiv civila u Gazi ili na okupiranoj Zapadnoj obali jednako spadaju u antisemitizam. Ne samo zato što su većina Palestinaca semitski narod nego i zato što takvim akcijama izraelska armija očito svjesno žrtvuje nedužne i miroljubive Jevreje u drugim krajevima svijeta jer oni budu izloženi napadima arapskih ili evropskih desničara i šovinista. Višestruko izraelsko bombardiranje Libanona također spada u antisemitizam. Ukidanje ili vrijeđanje arapskog pisma jeste još jedna antisemitska oznaka. Ovdje se uklapa i odbojnost prema arapskom pismu u nekim krajevima Bosne i Hercegovine. Prezir pojedinih građana Bosne i Hercegovine prema Arapima ili prema arapskim harfovima uklapa se također u antisemitizam.

PRIMJER TREĆI

Američki pisac, univerzitetski profesor i politički aktivist Norman Finkelstein spada u poznate Jevreje koji su se javno odrekli cionizma. On je godine svog života posvetio pravdi za Palestince. Zbog toga je bio i uhapšen u montiranom procesu prije nekoliko godina, nakon čega je oslobođen. Otkrio je da unutar samog Izraela među Jevrejima različitog geografskog porijekla postoji antisemitizam. Oni Izraelci koji ni po fizionomiji ne “djeluju” semitski, za razliku od većine Arapa, imaju evropske ili rusko-slavenske pojave, svijetlu put, plavu kosu, plave oči, visinu, ne govore dobro hebrejski, nerijetko izražavaju prezir prema Jevrejima koji djeluju semitski, liče na Arape, a doselili su iz Afrike ili arapskih krajeva.

Profesor Finkelstein pokušao je skrenuti pažnju na djelovanje rasističke organizacije “Lehava” u Izraelu. Prateći njihov rad, pisao je kako se oni okupljaju na ulicama izraelskih gradova otvoreno prijeteći Jevrejima koji se usude miješati s nejevrejima. Javno promiču “čistoću” jevrejske krvi i genetike. Bave se i fizičkim napadima na neistomišljenike, kao na Jevreje koji nisu dovoljno “čisti” Jevreji. Članovi “Lehave” posebno su se istakli prije nekoliko godina kada su pokušali zaustaviti vjenčanje između Arapa Mahmouda Mansoura i Jevrejke Morel Malke. U atmosferi javnog linča, policija je omogućila bračnom paru da pobjegnu. “Lehava” ne krije svoje aktivnosti, ali je američki mediji vrlo rijetko spominju. Profesor Finkelstein i dalje prati njihov rad, i ne samo njihov.

PRIMJER ČETVRTI

Doktor vojne historije s Univeziteta Cambridge Bryan Mark Rigg, istražujući njemačke federalne arhive te vojne arhive američke savezne države Virdžinija, došao je do podataka na osnovu kojih je objavio knjigu Hitlerovi jevrejski vojnici. Na temelju tog materijala, izvjesni američki autor Larry Price napravio je istoimeni dokumentarac. Ova publikacija pokazuje kako ni Adolf Hitler ni ostali nacisti nisu bili iskreni u svom stremljenju ka “čistoći” arijevske rase među Nijemcima uoči i tokom Drugog svjetskog rata. Prema Riggovoj knjizi, najmanje 100 hiljada vojnika jevrejskog porijekla bilo je u Hitlerovoj vojsci, a 20 njemačkih Jevreja iz vojske nagrađeno je najvećim nacističkim vojnim odličjem.

Neki od Jevreja u nacističkoj vojsci odrekli su se već prije rata svog jevrejskog identiteta u korist germanskog, pa su ušli u njemačku vojsku, navodno, zbog vlastite sigurnosti, a možda i karijere. Pošto vanjštinom nisu djelovali drugačije od ostalih, a i mnoga jevrejska imena bila su germanizirana, ostali nacisti vjerovatno nisu ni znali za njihovo porijeklo. Pritom, mnogo njemačkih, ali i općenito evropskih Jevreja prije Drugog svjetskog rata miješalo se s drugim narodima putem vjenčanja. Međutim, po Riggovoj knjizi, bilo je i Jevreja za koje su i nacisti znali da nisu “arijevci”, ali su iz nepoznatog razloga ipak ostali u vojsci njemačkog Rajha, i to ne samo među vojnicima nego i visokim oficirskim kadrom.

Bila su dva feldmaršala, od kojih je jedan bio Erhard Milch, zamjenik komandira Luftwaffe – nacističke avijacije. Za njega se, navodno, znalo da nije “arijevske” rase. Kada su određeni nacisti tražili da im se objasni zašto Jevrej drži drugu najvažniju poziciju u Luftwaffe, Hermman Goering je rekao: “Ovdje ja odlučujem ko je arijevac, a ko Jevrej.” Hitler je poslije proglasio Milcha arijevcem i još ga odlikovao viteškim križem za uspješno obavljeni napad na Norvešku. Među oficirskim kadrom, prema spomenutoj knjizi, bilo je još petnaest generala, od kojih dva štabna, osam general-pukovnika i pet general-majora. Za većinu njih znalo se da su jevrejskog porijekla ili da su iz “mješovitih” brakova.

Nakon Drugog svjetskog rata, dio ovih oficira i vojnika koji su preživjeli, pa su ih zarobile savezničke ili sovjetske trupe, osim u zarobljeništvu, završio je na slobodi, pod uvjetom da rade za američke ili za sovjetske državne aparate. Riggova istraživanja navode kako su izraelske službe “Mosada” prebacile neke od ovih ljudi u Izrael da rade za njih. Pritom, imali su pristupa manje-više istoj dokumentaciji koju je koristio Rigg za svoju knjigu. Znali su da je riječ o Jevrejima koji su bili u nacističkoj službi, bilo dobrovoljno ili prisilno. Oni koji su imali visoke vojne pozicije teško da su ondje bili prisilno.

PRIMJER PETI

Među religioznim Jevrejima, dva najaktivnija pokreta koja se odupiru izraelskoj politici i smatraju je rasističkom, pored ostalog i antisemitskom, jesu “Neturei Karta” i “True-Torah Jews”. Oni okupljaju više hiljada ortodoksnih jevrejskih rabina. Prema tumačenju Tore koje nude svijetu, naglašava se da je Izrael kao fizička i sekularna država, zapravo, nastao u suprotnosti s učenjem Tore, najsvetije knjige judaizma. Za cionizam kažu da je antijevrejska filozofija sa šovinističkim i ratničkim programom. “Neturei Karta” i “True Torah Jews” opiru se izraelskoj državi u ime izvornog judaizma i Tore.

Vjeruju da je ta država lažna “obećana zemlja” za Jevreje svijeta iz više razloga, a jedan od njih jeste i to što je država napravljena na tuđem, tj. otetom zemljištu. Ovi rabini insistiraju na traženju duhovnog Izraela, u srcu, umjesto sekularne izraelske države, te napominju kako Jevreji mogu živjeti u bilo kojoj zemlji svijeta kao manjine, ne trebaju ići u vještački Izrael sve dok imaju vjerska i ostala prava i dok nisu progonjeni. Rabini su organizirani i u današnjem Izraelu i izvan njega. Izraelska politika ih donekle tolerira, ali su mnogi od njih hapšeni i zlostavljani od strane izraelske policije. U maniru Gestapoa, naoružani izraelski specijalci ponekad upadaju u sinagoge tokom molitvi, te hapse i batinjaju rabine za koje vjeruju da su pripadnici antiizraelskog pokreta. Broj ovih rabina raste svake godine jer mnogi napuštaju Izrael i organiziraju se u drugim zemljama.

 PRIMJER ŠESTI

“Hitler nije namjeravao istrijebiti Jevreje, nego ih je htio samo iseliti iz Njemačke.” Ovo nije izjavio neki neonacistički skinhead, ili revizionista holokausta. To je izjava izraelskog premijera Benjamina Netanjahua iz 2015. godine. Da je to javno rekao neko ko nije iz hebrejskog kulturnog ili vjerskog kružoka i, naravno, neko izvan Izraela, vjerovatno bi došlo do internacionalne osude takve osobe, izbio bi veliki skandal i većina svjetskih medija bavila bi se time sedmicama. Međutim, reakcije su svedene uglavnom na nekoliko negodovanja članova Vlade Izraela i nekoliko karikaturista u Americi. Bilo je medijskih reakcija, ali uglavnom su bile mlake i niko se nije usudio direktno optužiti Netanjahua za antisemitske izjave. Valjda su još uvijek mnogi zbunjeni činjenicom da je moguće istodobno biti Izraelac i antisemit. Za cionizam kao pokret nije potrebno puno objašnjenja pošto bi i laicima trebalo biti jasno da je riječ o antisemitskoj ideologiji koja nedužne Jevreje širom svijeta drži kao taoce vlastite politike, dok promiče mržnju prema semitskom narodu – Arapima.