Režija: Damir Kustura; dramaturgija: Aida Pilav; scenografija: Roman Sulejmanpašić; kostimografija: Edina Hadžić; scenski pokret: Gea Erjavec; igraju i učestvuju: Alisa Čajić Drmać, Edhem Husić, Mario Drmać, Mirza Dervišić, Edin Avdagić, Helena Vuković, hor Srednje muzičke škole Sarajevo i polaznici radionice scenskih umjetnosti multimedijalnog projekta Centra kulture mladih Sarajevo, a audiodeskripciju izvodi Ajla Cabrera; prilagođenje predstave za gluhe i nagluhe osobe, te slijepa i slabovidna lica vodila je Ivana Golijanin
, a započinje nakon sukoba u kojem su se braća Polinik i Eteoklo, sinovi tebanskog kralja Edipa, međusobno poubijali. Oni su od Kreonta trebali preuzeti vlast, ali je mlađi brat Eteoklo prvi zavladao i pogazio dogovor da će naizmjence upravljati Tebom te naposljetku prognao Polinika iz grada. Polinik se zatim u Argu oženio kćerkom tamošnjeg kralja Adrasta, kojeg je poslije pridobio za rat protiv Tebe. Argovci opkoljuju Tebu, a na kraju Eteoklo bratu predloži da se sukobe njih dvojica i odluče konačnog pobjednika. Međutim, u boju ginu i jedan i drugi. Polinika kao izdajnika njegov ujak Kreont odbija pokopati, a onaj ko njegovu zapovijed prekrši bit će kažnjen kamenovanjem od cijelog grada.</p>
<p>U zoru iz kraljevskog dvora izlazi Antigona (Alisa Čajić-Drmać), a onda i njena sestra Izmena (Helena Vuković). Antigona saopćava Izmeni kako je odlučila da mimo Kreontove zapovijedi sahrani brata, što već u narednom prizoru i čini.</p>
<p>Ako je, dakle, kao osnovni cilj postavljanja ovog teksta, koji je u većini zadržan u izvornom obliku, navedena potreba da se srednjoškolcima približi <em>Antigona</em>, onda se izostavljanje sa scene prethodno navedene predradnje može smatrati kao nedostatak, jer svakako odmaže njegovom razumijevanju cjelokupnog Antigoninog svijeta. Upravo izostanak dramaturškog širenja konteksta drame u dramaturgiji koju potpisuje Aida Pilav, kao i odsustvo režiserskog koncepta, koji bi svojom idejom proširio njenu fabulu i dao joj aktuelnije značenje, umnogome doprinosi isuviše kratkom trajanju predstave od sat i deset minuta.</p>
<p>Već nakon otvaranja zastora, kao najzanimljiviji element predstave izdvaja se scenografija, i to njena živa pozadina sačinjena od skela na kojima je raspoređeno trideset mladih ljudi, polaznika Centra kulture i mladih Općine Centar Sarajevo i članova hora Srednje muzičke škole Sarajevo. Njihov je zadatak kreiranje sugestivnih zvukova koji doprinose najavi događaja na sceni, ali i stvaranje cjelokupne atmosfere predstave koja nalikuje jednom postapokaliptičkom dobu i svijetu “ostataka” prepoznatljivom u, recimo, filmskoj sagi <em>Pobješnjeli Max</em>. U kontekstu ovog poređenja, posebno se izdvaja električna dizalica koja Kreonta spušta na scenu i diže s nje, a ako se doda i “igranje” Polinika, čiju je smrt utjelovio jedan od mladih polaznika Centra kulture i mladih Općine Centar Sarajevo, te brutalni prizor u kojem Kreontov sin Hemon (Edin Avdagić) prereže sebi grkljan, jasno je da je režiser odabrao realizam kao idealan prostor za Sofoklovu tragediju.</p>
<p>Takvo čitanje <em>Antigone</em> pokazalo se ispravnim i dosta uspješnim s obzirom na to da je omogućilo glumcima da iskažu sav svoj glumački talent te, uprkos doslovnim interpretacijama teksta, izgrade likove na svoj način. Ipak, kao apsolutno nedosljedna realizmu izdvaja se kostimografska kreacija proroka Tiresije (Mario Drmać), koja nalikuje fantastičnom biću iz amaterskog pozorišta za djecu, a koja, uprkos Drmaćevim glumačkim sposobnostima, odstupa od glavnog osjećanja kreiranog u predstavi. Dakle, za razliku od scenografije Romana Sulejmanpašića, koja funkcionira na razini teatarske spektakularnosti koja nije često zastupljena na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni, izrazito siromašna kostimografija Edine Hadžić, sačinjena od rogobatno uvezanih tekstilnih materijala, a u kojoj je malo toga usklađeno, nažalost, ponovno vraća ovu predstavu na granice između profesionalizima i amaterizma.</p>
<p><em>Antigona</em> je treća, a po hronologiji radnje prva u ciklusu triju tebanskih drama kojem još pripadaju <em>Kralj Edip</em> i <em>Edip na Kolonu</em>, a koja posredstvom antičke mitologije smješta čovjeka u njegovu vječitu borbu, onu između Božijih i ovozemaljskih zakona. Sa svakim njenim novim postavljanjem i izvođenjem ova drama dokazuje da je svijet isti već dvije hiljade godina, da dobro i zlo i dalje vode svoj beskonačni rat i da se moralni pojedinac hrabro suprotstavlja ovozemaljskim vođama i njihovim suludim zakonima. Uprkos uobičajenoj i postavci “na prvu”, predstava Pozorišta mladih donosi barem još jedno glasno čitanje teksta o mladoj ženi koja se suprotstavila odluci moćnog vođe i odlučila sahraniti tijelo svog brata, u vremenu kada su žene osuđene na šutnju i u prostoru kada tijela ubijenih truhnu u nepoznatim masovnim grobnicama. I zbog toga je trebaju pogledati svi, ne samo srednjoškolci i ne samo zbog lektire već i riječi koje vječno odjekuju na sceni:</p>
<p>“Ta ne proglasi meni valjda ovo Zeus,</p>
<p>Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova,</p>
<p>Ovakvih zakona ti ljudma postavi;</p>
<p>Nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak,</p>
<p>Te ti ko smrtnik dići bi se mogao</p>
<p>Nad božje, nepisane, stalne zakone.</p>
<p>Od danas nijesu ni odjučer, od vijeka</p>
<p>Pa dovijek živu, nitko ne zna, otkad se</p>
<p>Pojaviše. A rad njih kazan ne htjedoh</p>
<p>Od bogova da trpim, volje s’ čovjeka</p>
<p>Pobojav ma kog. da ću mrijet, to znala sam –</p>
<p>Ta kako ne? – pa da i ne proglasi ti.”</p>
<p> </p>
<p><strong> </strong></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
