Nakon njegove smrti, Rolanda Garrosa u tenis dovodi njegov dobar prijatelj Emile Lesieur, koji je s njim igrao u ragbi timu na Stade Françaisu. U dogovoru s predsjednikom kluba Lesieur je predstavio prijedlog za izgradnju teniskog stadiona koji bi bio domaćin finala Davisovog kupa 1928. godine.
, ali u dobi od 12 godina poslan je natrag u Francusku da okonča školovanje. U Francuskoj nastaju problemi sa zdravljem. Sport mu se preporučuje kao terapija i, budući da je dolazio iz dobrostojeće porodice, imao je mogućnosti baviti se njime.</p>
<p>Bavi se biciklizmom, igra ragbi, tenis i postaje član kluba “Stade Français”. Po završetku studija posvetio se tada novom svijetu automobila. Otvorio je trgovinu automobila u Parizu i 1909. godine prvi put uspostavio kontakt sa zrakoplovstvom.</p>
<p>U to je vrijeme zrakoplovstvo bilo veoma rizičan sport u laganim avionima od drveta i platna. Tada nije bilo ni škola letenja pa je Roland sam učio. Kada mu “Aéro-Club de France” izdao letačku dozvolu, počinje sudjelovati na zrakoplovnim skupovima širom Evrope i Sjedinjenih Država. Učestvuje u utrci Pariz – Madrid, koju nije uspio završiti, ali napreduje i počinje postavljati rekorde.</p>
<p>Preletio je zaljev Rio de Janeiro, Amazonsku prašumu i postavio visinske rekorde, prvo 4.950 metara, a onda i 5.610 metara. Godine 1912. leti između Tunisa i Rima, a preletio je i Vezuv.</p>
<p>Zbog svojih rekorda i ruta koje je prvi preletio postaje jedan od najpopularnijih likova u Francuskoj i Evropi. Nekoliko dana prije početka Prvog svjetskog rata bio je u Njemačkoj u posjeti njemačkim tvornicama aviona. Kad je izbio rat, prijavio se u novoformirano francusko vojno zrakoplovstvo.</p>
<p>Tada su se vojni avioni uglavnom koristili za izviđanje jer su bili prelahki za nošenje oružja, a tek kasnije piloti počinju nositi osobno oružje. Roland razvija kapitalnu inovaciju: sistem za pucanje iz strojnice kroz propeler. Sistem je bio uspješan zbog dodatih zaštitnih lopatica, ali je ipak postojao golem rizik da se neki meci mogu odbiti prema pilotu ili avionu. Svoj uređaj prilagođava Morane‑Saulnierovom avionu tipa L, s kojima dobija tri zračna duela.</p>
<p>Godine 1915. njemačka protuzračna odbrana oborila je Rolanda Garrosa, koji ostaje u zarobljeništvu sve do februara 1918. godine, kada je uspio pobjeći i vratiti se u borbu. Leteći sada sa SPAD-om XIII, puno naprednijim od aviona kakve je poznavao prije tri godine, postiže svoju četvrtu pobjedu, ali 5. oktobra, 35 dana prije kraja rata, gine u borbi protiv “Fokkera D.VII” iznad Ardena.</p>
<p>Nakon njegove smrti, Rolanda Garrosa u tenis dovodi njegov dobar prijatelj Emile Lesieur, koji je s njim igrao u ragbi timu na Stade Françaisu. U dogovoru s predsjednikom kluba Lesieur je predstavio prijedlog za izgradnju teniskog stadiona koji bi bio domaćin finala Davisovog kupa 1928. godine. Među specifikacijama za preuzimanje gradnje bila je i ona da stadion nosi ime njegovog prijatelja Rolanda Garrosa.</p>
<p>Tako je Roland Garros ušao u historiju kao ikona tenisa, a ne zrakoplovstva, unatoč činjenici da mu se i tamo odaju brojne počasti. Aerodrom Cholet, spomenici, ulice i zgrade u Frèjusu i Bizerteu u rodnom Saint-Denisu, u Italiji i cijeloj Francuskoj nose njegovo ime koje, osim poštanskih maraka i prigodnih kovanica, podsjeća i na njegovu ulogu zrakoplovca, iako za nju danas malo ko zna.</p>
<p><strong> </strong></p>
<p><strong> </strong></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
U kontekstu novih prilika, mnogi izraelski sportski klubovi izrazili su želju za saradnjom s investitorima iz zemlje novog arapskog partnera. Ono što niko nije mogao zamisliti jeste da je upravo Beitar bio prvi koji je to napravio.
Sve je počelo prije četiri godine, kada su se supružnici Sevda i Zijo Tojaga, vlasnica lanca apoteka u Mostaru, koja je danas predsjednica kluba, odlučili osnovati ženski fudbalski tim. Sevda je gledala utakmicu ženskih timova na televiziji i pomislila da ne bi bilo loše nešto takvo napraviti i u Mostaru.
