Ljubica Ostojić, Vještičija posla, “Knjigoljubac”, Brčko, 2020.
 pogrešno promatrati kao manjkavost, već je to dio poetike knjige kao cjeline, svjesna manifestacija spisateljicine literarne osviještenosti.</p>
<p>Ostojićkin rukopis obilježava stilistička ambicioznost i izrazita motivska šarolikost, te heterogenost izražajnih sredstava kojima se služi, uz iznimno leksičko bogatstvo i mnoštvo vrlo maštovitih neologizama i izvedenica. Njen izričaj izrazit je antipod plitkoći i banalnosti neorealističke prozne matrice koja je u kontekstu bosanskohercegovačke recentne proze još uvijek prevladavajuća (i neprevladana), a kojoj autorica suprotstavlja tematsko-motivski i leksički ludizam i inventivnost.</p>
<p>Provodna nit i zajednička karakteristika svih u knjizi sakupljenih priča jeste očuđenje. No, iako se u nekim od priča radi o očuđenju u smislu uvođenja nadrealnih, fantastičkih elemenata u fabulu, spisateljica se prvenstveno trudi svoje tekstove oneobičiti na verbalnoj razini. To čini specifičnim načinom odabira i upotrebe riječi kojima se igra, izvrće ih i premeće, te narušava njihovu ustaljenost kombinirajući ih na začudne i nesvakidašnje načine i tako čini svoju prozu bliskom poeziji, ali uz zadržavanje narativnosti i fabularnosti.</p>
<p>Ljubica Ostojić pisac je koji pripovijedanje i književnost vidi kao način razumijevanja i objašnjavanja vlastite vrste, homo sapiensa (ili možda: homo scribensa?), ali i kao način objave, eksplikacije i elaboracije bitka, pri čemu je njezino pisanje vježbanje govorenja različitog od naše uobičajene svakodnevne verbalizacije, baš kao što je i njezina knjiga <em>Vještičija posla</em> posve različita od većine novijih knjiga kratke proze savremenih bosanskohercegovačkih prozaika.</p>
<p>Ni u jednom trenutku na preko dvije stotine strana autorica ne dozvoljava da joj tekst “pobjegne” na bilo koji način; koliko se god ove priče međusobno razlikovale po tonu, načinu i predmetu pripovijedanja, njihova leksika uspijeva da čitaocu djeluje savršeno prirodno, a pritom je raznovrsna, pokretljiva, prilagodljiva i precizna. Čak i kada se pripovijeda u prvom licu, pod obrazinom nekog od likova, rečenica Ljubice Ostojić ostaje elegantna, dinamična i valjano ritmizirana, lišena praznog hoda, uspijevajući istovremeno da prenese specifičnosti pripovjednog glasa, odnosno književnog lika, kao što su obrazovanje, generacijska pripadnost, socijalno i kulturno okruženje, kao i različite idiosinkrazije koje spisateljica koristi u karakterizaciji. Zahvaljujući ovakvoj jezičkoj organiziranosti, <em>Vještičija posla</em> čitaju se ne samo s lahkoćom i uživanjem već i s nekom vrstom čitalačkog uvažavanja ili poštovanja.</p>
<p>Kvalitet ovih priča veoma je ujednačen i konstantno visok. Ljubica Ostojić ove priče najčešće organizira oko jednog dramskog jezgra, jedne prelomne situacije koja se u svojoj potpunosti uspostavlja, ukazuje ili razrješava na kraju teksta; “tijelo” priče, pak, autorica stvara koristeći retrospekciju, paralelno pripovjedno višeglasje ili jukstapozicioniranje različitih vremenskih sidrišta predstavljenih događaja i životnih priča junakâ ovih tekstova. Fantastički elementi ravnopravno se u ovim pričama javljaju s realističkim prosedeom i tananom psihološkom karakterizacijom likova, dajući pomenutim dramskim jezgrima uvjerljivost i težinu, a samim pričama zanimljivost i energiju kojoj se čitalac sa zadovoljstvom prepušta. Sve to omogućava čitaocu da imaginativno oživi i sebi emotivno približi situacije u kojima se likovi nalaze, njihove postupke, misli i osjećanja.</p>
<p>Knjigu <em>Vještičija posla</em> čini četrdeset i sedam priča, svrstanih u pet ciklusa. Neke od njih vezane su za proces i tugu starosti koja čovjeka ostavlja samog, krhkog, nezaštićenog pa i nevidljivog. Nekoliko priča tretira život obitelji u različitim razdobljima obiteljskog života, neke tretiraju stvaralački spisateljski čin, a neke djetinjstvo jer je to doba kad svoj život doživljavamo kao priču, a sebe kao glavnog junaka u njoj, pa je to i vrijeme kad se neizlječivo zaljubljujemo u priče, u narativne umjetnosti, u književnost, da bi potom, do kraja života, među koricama knjiga utaživali glad za pustolovinama od slova.</p>
<p>Najbolje stranice ove knjige jesu one u kojima autorica spretno povezuje fikciju i faktografiju, izmaštano i pročitano, prepoznatljive dijelove stvarnosti s upečatljivim slikama iz snoviđenja. Ni za trenutak se ne dovodi u pitanje književna istinitost bilo kog fakta i u okviru više, narativne realnosti svi dobijaju istu vrijednost. Možda se nekome i učini da nije tako, ali “postmodernism is not dead”.</p>
<p>U ovim pričama ima dovoljno erudicije, ali bez akademskog dociranja, ima fantastike bez neuhvatljivih snohvatica, ima diskretnog humora koji se napaja iz energije književne igre. Tu je Ljubica Ostojić uspostavila potrebnu ravnotežu. Može da se pretvara i da vara neupućene, dok zapravo vrvi od referenci. Neozbiljnost se može pomiješati s lahkoćom pripovijedanja i poigravanja sa svim aluzijama i asocijacijama, s lahkim plivanjem kroz svijet umjetnosti i književnosti, gdje se Ljubica Ostojić osjeća kao kod kuće. Artificijelnost koju sadrži takav prosede na nivou rečenice, njene asocijativne razgranatosti i zvučnosti, njenog unutrašnjeg ritma i značenjskog naboja Ljubicu Ostojić svrstava u književne majstore prvog reda.</p>
<p> </p>
<p><strong> </strong></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.