“Ova je knjiga vrlo interesantna ne samo po temi i autoru nego i zbog činjenice što je ona napisana prije više od četiri decenije i što je ta tema o Bosanskom ustanku (od 1875. do 1878. godine) napisana iz sasvim drugog ugla, na osnovu isključivo osmanskih dokumenata, za razliku od drugih autora koji su se bavili ovim pitanjem, a pisali su na osnovu zapadnih dokumenata i imali svoje viđenje ovih događaja. Neki od njih, ne kažem svi, bili su pod utjecajem srpskog romantizma, ali i propagande tog vremena i nisu se ogradili kao pravi naučnici. Drugi je dio pokušao da bude što objektivniji, ali bez poznavanja stanja na drugoj strani i stoga se nije mogla stvoriti jedna cjelovita slika o ovim događajima”

Piše: Edib KADIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

U Centru za osmanističke studije održano je 10. marta 2017. godine predavanje povodom izlaska knjige Odnos osmanskih vlasti prema Bosanskom ustanku (1875–1878.) autora rahmetli Hasana Škapura. Radi se o prvom izdanju ovog udruženja. O knjizi su govorili prof. dr. Enes Pelidija, dr. Aladin Husić, dr. Fahd Kasumović, dr. Hana Younis, mr. Kemal Bašić i prof. dr. Edin Radušić. Promociji su prisustvovali mnogobrojni univerzitetski profesori, naučnici iz instituta, historičari, osmanisti i kulturni radnici.

Događaj je otvorio ambasador Turske u Bosni i Hercegovini, Haldun Koç, izrazivši zadovoljstvo i čast da prisustvuje skupu jer tragovi historije pronalaze svoj put, pa događaji iz prošlosti mogu biti na valjan način predstavljeni. “Želim podsjetiti da su odnosi između Bosne i Hercegovine i Turske danas na najvišem nivou, a ključna tačka jesu upravo kultura i nauka, i to je zapravo ono što nas veže. Mi ćemo večeras govoriti i analizirati jedno djelo koje predstavlja zajedničku baštinu. Na kulturnom planu također mnogo pažnje posvećujemo jeziku, kako turskom, tako i bosanskom, i želimo da se ta saradnja produbi kako bi se što više govorio turski jezik u Bosni i bosanski jezik u Turskoj. I ovo će djelo biti u funkciji približavanja dviju zemalja i dvaju naroda na vjerskom i na kulturnom planu”, istakao je Haldun Koç.

ANTIMUSLIMANSKI DISKURS DOMINIRAO JE HISTORIOGRAFIJAMA BALKANA U 20. STOLJEĆU

Na skupu je nedvosmisleno istaknuto da je u nacionalnim i socijalnim ideologijama i politikama posljednjih decenija 19. i u 20. stoljeću, čiji su glavni narativi pretočeni u južnoslavenske historiografije, isklesan stav da se oslobođenje od osmanske vlasti ne može samo od sebe desiti, već se mora izvojevati i da se u tom smislu i oružani ustanak u južnoslavenskim nacionalnim historiografijama, primarno srpskoj, nadograđen u socijalističkoj jugoslavenskoj, definirao kao nužni metod izgradnje boljeg, pravednijeg i naprednijeg društva. No, problem nastaje kada su se kriteriji selektivno definirali i odabirali. U tom procesu razvio se antiimperijalni, odnosno antiosmanski, antiturski, na koncu antimuslimanski diskurs, koji je dominirao 20. stoljećem u historiografijama na Balkanu, gdje su se potencirali i opravdavali samo srpski nacionalni interesi koji su stopljeni u jugoslavenski, dok su interesi drugih strana bili zanemareni.

Profesor Enes Pelidija kazao je da se upravo zbog toga knjiga Hasana Škapura pojavljuje kao nužda koja će popuniti prazninu novom perspektivom – perspektivom osmanskih izvora. “Ova je knjiga vrlo interesantna ne samo po temi i autoru nego i zbog činjenice što je ona napisana prije više od četiri decenije i što je ta tema o Bosanskom ustanku ( od 1875. od 1878. godine) napisana iz sasvim drugog ugla, na osnovu isključivo osmanskih dokumenata, za razliku od drugih autora koji su se bavili ovim pitanjem, a pisali su na osnovu zapadnih dokumenata i imali svoje viđenje ovih događaja. Neki od njih, ne kažem svi, bili su pod utjecajem srpskog romantizma, ali i propagande tog vremena, i nisu se ogradili kao pravi naučnici. Drugi je dio pokušao da bude što objektivniji, ali bez poznavanja stanja na drugoj strani i stoga se nije mogla stvoriti jedna cjelovita slika o ovim događajima. Zato je rahmetli Hasan Škapur, koji je knjigu napisao prije svoga preseljenja 1975. godine, ovom knjigom želio da se javnosti obrati kao dobar znalac, orijentalist i historičar, a iznad svega dobar i objektivan stručnjak u pisanju ovih tema”, objašnjava Pelidija.

Profesor Pelidija kazao je i kako je ovaj period zanimljiv upravo zbog toga što se ovdje radi o posljednjim godinama sultanove vlasti na ovim prostorima nakon punih 415 godina osmanske vladavine u Bosni. “Zanimljiv nam je i zbog činjenice što je to doba Bosne kada je ona imala granice u kojima su bile i teritorije Novopazarskog sandžaka. Tada je Bosna graničila s teritorijom današnjeg Kosova, što danas mnogi prešućuju, a to je teritorij koji je punih 314 godina bio u sastavu Bosne. Međutim, naša historijska saznanja u mnogim su segmentima, naročito u osmanskom, dosta oskudna i nedovoljna, unatoč velikim imenima koji su se bavili ovim periodom, kao što su rahmetli Adem Handžić, Hazim Šabanović, Avdo Sućeska, Nedim Filipović, Ešref Kovačević itd.”, potcrtao je Pelidija.

ŠKAPUROV RUKOPIS PREKO 40 GODINA ČEKAO NA OBJAVLJIVANJE

O samom izdavanju knjige prof. dr. Edin Radušić kazao je kako je ono teklo u dvije faze: “Prva faza ticala se prikupljanja rukopisa, sagledavanje da li je rukopis cjelovit i da li su mu potrebne određene dopune. Kada se ustanovilo da je rukopis cjelovit i da bi mogao ići u štampu, prešlo se u drugu fazu. Druga faza ticala se sagledavanja stvari i donošenja, zaista mogu reći, hrabrih odluka, pošto se radi o rukopisu koji je star preko 40 godina. Vidite, u historiografiji se nakon 40 godina promijenilo mnogo stvari, društveno-politički okvir se promijenio, neki okovi koji su postojali u socijalizmu su polahko nestajali. Ono što je posebna vrijednost ove knjige jeste činjenica da je ona legitimizirala osmansku perspektivu, perspektivu jedne države koja je već unaprijed kroz socijalistički narativ ocijenjena kao antiimperijalna i nije mogla biti ravnopravna u ocjenjivanju pojava iz prošlosti. Upravo zbog toga, ova knjiga ima posebnu vrijednost jer je legitimizirala ovu perspektivu i stavove osmanske institucije i osmanskih organa vlasti koji nisu bili uvažavani prije toga”, pojašnjava Radušić.

Mr. Kemal Bašić istakao je kako je rad Hasana Škapura u oblasti historije i osmanistike vrlo značajan i kako su okolina Prijedora i sam Prijedor bili centar ovog ustanka, tako da je on svoj boravak u Prijedoru i dobro poznavanje samog grada i osmanskog jezika spojio u jedan ovako značajan rad koji je objavljen mnogo godina nakon što je napisan. “Kasim Hadžić, dobar prijatelj Hasana Škapura, spominje u jednom članku koji je objavljen 1971. godine da Hasan Škapur priprema doktorsku disertaciju. Ja vjerujem da je ova knjiga koju smo dobili u rukopisu zahvaljujući Šekibu, sinu Hasana Škapura, upravo ona njegova pripremana, nikad odbranjena doktorska disertacija. Knjiga je podijeljena u šest poglavlja, sadrži preko 600 fusnota, a većina od njih jesu dokumenti na osmanskom jeziku iz Orijentalnog instituta”, kazao je Bašić.

Na kraju skupa donesen je zaključak kako se ovom knjigom potvrđuje trostruki utjecaj na politička i društvena previranja u Bosni na kraju 19. stoljeća kao glavni uzrok ustanka: osmanske reforme između teorije i prakse, nacionalni ciljevi Crne Gore i posebno Srbije u kojima je Bosna definirana kao srpska zemlja, te oprečni interesi velikih sila: Britanije, Austro‑Ugarske i Rusije. Kazano je i da se u razloge nebranjenja ove doktorske disertacije sada nije željelo detaljnije ulaziti, ali i da svakako to pitanje ostaje indikativno i otvoreno.

Hasan Škapur, historičar i osmanista

Hasan Škapur rođen je u naselju Škapurevića Brdo u Tešnju 1913. godine. Pripadao je razgranatoj trgovačko-težačkoj porodici, u kojoj je još od osmanskog perioda pa sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio po jedan ili više članova dobro upućenih u dužnosti mujezina i imama. Noćne su namaze klanjali zajednički sve do 1961. godine u jednoj od svojih kuća. Te je godine umro posljednji porodični imam u ovom naselju, hafiz Hasan, koji je bio amidža Hasana Škapura. Hasan osnovnu školu završava u Tešnju 1927. godine. U periodu od 1927. do 1935. godine školovao se u Gazi Husrev-begovoj medresi. Nakon njenog završetka, upisuje Višu islamsku šerijatsko-teološku školu, koja je otvorena 1935. godine. S njim su u generaciji, između ostalih, bili i Hivzija Hasandedić i hafiz Ibrahim ef. Trebinjac. Nakon završetka četverogodišnjeg studija na Višoj islamsko-teološkoj školi te nakon odsluženja vojnog roka, Hasan Škapur postavljen je na mjesto suplenta Državne realne gimnazije u Bihaću, gdje je službovao od 1940. do 1942. godine, nakon čega je premješten u Banju Luku u Državnu realnu gimnaziju. U Banjoj Luci je honorarno predavao i u Trgovačkoj akademiji, a usputno je bio i stalni vaiz u Ferhad-pašinoj džamiji. Godine 1947. premješten je iz Banje Luke u Prijedor, gdje je u gimnaziji predavao opću povijest, srpskohrvatski i ruski jezik. Škapur je 1954. godine premješten iz gimnazije za kustosa novoosnovanog Zavičajnog muzeja u Prijedoru (kasnije Muzej Kozare). Tu mu se pruža mogućnost bavljenja poviješću Bosne i Hercegovine, a naročito Krajine, i tu mogućnost izuzetno dobro i kvalitetno koristi. Umire u Prijedoru 25. maja 1975. godine. U svojoj je karijeri objavio zapažen broj radova, najviše iz oblasti historije, osmanistike te islamistike. Škapur je preveo i 4 toma Buharijine zbirke hadisa, napisao jednu knjigu dokumenata, a u raznim časopisima objavio 16 stručnih članaka i 16 radova.

SARAJEVO POSTAJE CENTAR OSMANISTIKE NA BALKANU

U Sarajevu je 28. decembra 2015. godine osnovano strukovno udruženje Centar za osmanističke studije, koje je registrirano kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. Osnivači i članovi Centra ugledni su bh. univerzitetski profesori, doktori historijskih nauka, osmanisti, saradnici bh. ustanova koji se bave historijskom naukom i naučnici izvan navedenih ustanova koji se naučno i stručno bave osmanistikom. Za voditelja Centra izabran je dr. Sedad Bešlija, dok je predsjednik Upravnog odbora uvaženi osmanista prof. dr. Enes Pelidija. Sedad Bešlija kaže kako slični centri decenijama postoje i na Istoku i na Zapadu i da su konačno Sarajevo i Bosna i Hercegovina, koji bi po svim parametrima trebali biti istinski centar osmanistike na Balkanu, dobili jedan takav centar koji će uz zvanične ustanove koje se bave historiografijom donijeti novi zamah u osmanističkim istraživanjima.

Bešlija je dodao da su osnovni ciljevi Centra umrežavanje bh. historičara-osmanista koji bi svoje aktivnosti izrazili u pristupačnijim formama i mogućnost lakšeg prikupljanja korisnih informacija iz domena struke i nauke, populariziranje osmanistike u naučnoj i široj javnosti u domovini, regiji i šire, te podsticanje mlađih generacija na zainteresiranost i bavljenje osmanistikom. “Mi želimo da afirmiramo razvoj historiografije i proučavanje historije osmanskog razdoblja. Posebno smo zainteresirani za historiju Bosne i Hercegovine od 1386. do 1878. godine, balkansku historiju osmanskog perioda i historiju Osmanske države i civilizacije. Prvi projekt Centra realiziran je u drugoj polovini 2016. godine uz podršku Ureda za tursku dijasporu i srodne zajednice Vlade Republike Turske. Riječ je o knjizi rahmetli Hasana Škapura pod naslovom Odnos osmanskih vlasti prema Bosanskom ustanku (1875–1878.) Zahvaljujući porodici Hasana Škapura, koja je preko četiri decenije brižljivo čuvala rukopis koji ustvari predstavlja neodbranjenu doktorsku disertaciju, imali smo čast izdati ovo vrijedno djelo koje će popuniti prazninu u historiografiji o jednom vrlo važnom historijskom pitanju s kraja 19. stoljeća. U pripremi su i neki drugi projekti čija će realizacija ovisiti i o stepenu podrške Centru koju očekujemo od svih onih koji su svjesni važnosti istraživanja na polju osmanistike”, ističe Bešlija.