Ta vrsta endemske ljevičarske faune, budući da živi, bolje rečeno parazitira, isključivo u većinski bošnjačkom akvatoriju, toliko je ostrašćena i toliko zadojena mržnjom spram većine koja je okružuje, da redovno zapada u antibošnjački, ali i antibosanski šovinizam ili autošovinizam, ovisno jesu li “inficirani” subjekti Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.
 možda je posljednje istinsko utočište podlih mimikrona, intelektualnih hulja i marginalnih čudaka. Samo se na tom, istina vrlo slabo posjećenom, no ipak, zbog svoje rijetkosti, ne sasvim beznačajnom portalu, mogu naći tekstovi one vrste ljevice koja je otišla toliko ulijevo da je izašla na desnu stranu Dragana Čovića i Milorada Dodika.</p>
<p>Ta vrsta endemske ljevičarske faune, budući da živi, bolje rečeno parazitira, isključivo u većinski bošnjačkom akvatoriju, toliko je ostrašćena i toliko zadojena mržnjom spram većine koja je okružuje, da redovno zapada u antibošnjački, ali i antibosanski šovinizam ili autošovinizam, ovisno jesu li “inficirani” subjekti Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.</p>
<p>Samo se na <em>Prometeju</em> mogu naći tekstovi poput onoga koji potpisuje Franjo Šarčević pod naslovom <em>Dokle ćemo živjeti pod nasiljem i ucjenama onih koji su “nosili puške?”</em>, a u kojem šovinistički tvrdi da je “opće mjesto svakog hohštaplera, kriminalca, primitivca, nesposobnjakovića, sitnog ili krupnog prevaranta… primjerice u onom dijelu zemlje koji je strukturno premrežen ljudstvom i ideologijom Stranke demokratske akcije, jest: ja/on sam/je se borio za ovu zemlju, ja/on sam/je nosio pušku”.</p>
<p>Šarčevića beskrajno iritira činjenica da je za bošnjačko društvo i dalje važna politička kvalifikacija kao pokazatelj ličnog morala i karaktera, to gdje je neko proveo agresiju na Bosnu i Hercegovinu i šta je tokom nje radio. Naravno, kako pas ne laje radi sela, tako ni Franjo ne larma radi Peđe Kojevića, čiju tešku sudbinu predsjednika doskora vladajuće stranke u Kantonu Sarajevo i ušteđevinu od 300.000 KM oplakuje. Šarčevića, u suštini, nervira što se i njega lično može prozvati, ne zbog ratnog angažmana, jer je Franjo za vrijeme agresije bio tek mali bebać koji je vozao kahlicu, već zbog njegove podrške onima koji su vojnu obavezu ili izbjegavali ili su rat proveli u agresorskim formacijama poput VRS-a ili HVO-a.</p>
<p>Franji je nejasno zašto “Srbin ili Hrvat, posebno ako je političar u ovom dijelu zemlje na koji izetbegovićevci polažu ekskluzivno pravo, mora da prolazi kroz taj samoponižavajući ritual čišćenja, u kojem dokazuje kako voli ovu zemlju, kako je BiH njegova domovina, kako se borio u Armiji BiH ili kako – u najmanju ruku – obožava Armiju BiH i njezinog vrhovnog zapovjednika”, jer i dalje nije prihvatio da se na Bosnu i Hercegovinu odigrala dvostruka velikosrpska i velikohrvatska agresija te da se desio i genocid i udruženi zločinački poduhvat nad Bošnjacima koji ne bi bili mogući bez, u najmanju ruku, prešutnog odobravanja, ako već ne oduševljenog učešća, većine srpskog i hrvatskog društva.</p>
<p>Šarčević, također, još nije razumio da voljeti Bosnu i Hercegovinu kao domovinu, boriti se u Armiji RBiH i poštovati njenog vrhovnog zapovjednika JESTE svojevrsni civilizacijski litmus-test kojim se provjerava nečiji što antifašizam, što odnos prema Bošnjacima, pa je sasvim normalno da onaj srpski ili hrvatski političar koji traži da Bošnjaci glasaju za njega kako bi im vladao pokaže i posvjedoči ne samo korektan odnos spram njih kao naroda već i spram onoga što im se desilo od ruke njegovih sunarodnjaka.</p>
<p>Ma koliko Šarčević pokušavao nametnuti ideju da “učešće u ratu ne može biti mjera svih stvari”, ono u velikom broju slučajeva to jeste jer je rat pokazao i razotkrio ljude do gole kože, ogolio njihovu suštinu, pokazao da se u mnogo dobrom učitelju krije krvožedni manijak, a u prisnom prijatelju vlastiti dželat.</p>
<p>Takve lekcije se ne zaboravljaju lahko niti se imaju privilegiju zaboraviti. Nije baš jasno zašto Šarčević nalazi bilo šta problematično što zbog takvih svjetonazora “Sarajevo nikada neće u pravom smislu postati glavni grad Bosne i Hercegovine niti će u njega željeti dolaziti oni koji nisu nosili puške, ili čiji roditelji ili djedovi nisu nosili puške, ili su ih nosili na ‘krivoj strani’.”</p>
<p>Sarajevo niti želi, niti hoće, niti može biti otvoren grad za one koji su nosili puške na agresorskoj strani i koji se toga ne stide, već se, štaviše, ili time ponose ili to smatraju jednakim nošenju puške na jedinoj ispravnoj strani u ratu – Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Tako je i s onima koji su dezertirali, a slično je i s nekim od njihovih potomaka. Ne može se nikoga kriviti zbog odluka svojih roditelja, niti bi roditeljska biografija trebala biti presudna, ali onaj ko se ponosi time što mu je “tata agresor iz rata”, kao i onaj što misli da je potpuno isto to što je njegov tata opsjedao Sarajevo ili Mostar, a nečiji ga babo / tata branio, taj niti može niti treba smatrati Sarajevo svojim gradom.</p>
<p>To već nije pitanje roditeljskog već ličnog izbora i svjetonazora. Takav moralni relativizam nedopustiv je i odvratan te nikome, a ponajmanje Bošnjacima, ne treba izgradnja izvitoperenog društva koje će funkcionirati na osnovu amoralnih kriterija po kojima je isto biti agresor, dezerter ili branitelj.</p>
<p>Šarčević mašta i o nekom obećanom političkom mesiji koji će borcima Armije RBiH podviknuti: “Dosta ste nas maltretirali s vašom borbom”, pa onda zamjenjuje teze tvrdeći da se djeca dezertera moraju klanjati borcima i njihovoj djeci, mada je realnost potpuno suprotna.</p>
<p>Koliko je Šarčević ustvari autsajder u političkom prostoru i intelektualnom habitusu u kojem bi da djeluje, pokazuje i to kako zamišlja spomenutog dezerterskog mesiju dok poručuje “da smo ovo danas mogli imati i bez vaše borbe”.</p>
<p>Franjo ne zna da bez te borbe koja ga iritira ne samo da ne bi bilo onih Bošnjaka koji ga iritiraju nego ne bi bilo ni bošnjačkih paćenika i poluprodukata kazazovštine koji objavljuju tekstove na njegovom portalu, ne bi ostalo niti bošnjačkog uha pa čak niti kamen ne bi svjedočio da su nekad neki Bošnjaci živjeli ovdje.</p>
<p>Uostalom, valjda mu je iz vlastitog okruženja poznato šta se desilo s Bošnjacima Prozora u posljednjim ratovima. /M. Drnišlić/</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Saučesnica u genociduSljedeći članak
Vrata Muzeja RAS konačno širom otvorena
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.