Sabiha Gökçen bila je ostvarenje Atatürkovih snova o modernoj Turskoj, mlada, progresivna žena, nacionalna heroina, baš onakva kakva Turkinja u Atatürkovoj viziji treba biti, koju je uz sve to pratila i moćna ikonografija – kćerka “oca Turaka”, kćerka “neba”

Piše: Jakub SALKIĆ

Sabiha Gokçen jedna je od najvećih Bošnjakinja svih vremena. Nažalost, u Bosni i Hercegovini se o njoj vrlo malo zna. U Turskoj je nacionalna heroina, ponos te zemlje. Bila je prva žena‑pilot u Turskoj i prva žena u svijetu koja je upravljala avionom učestvujući u borbenoj misiji.

Čudna je bila sudbina Bošnjakinje Sabihe Gӧkçen, toliko značajne osobe u modernoj turskoj državi da je jedan od tri međunarodna aerodroma u Istanbulu nazvan po njenom imenu. Nažalost, ne raspolažemo njenom opširnijom biografijom. Sve što znamo o njoj sama Sabiha Gӧkçen izjavila je novinaru Sermetu Samiju, koji ju je posjetio, kako piše u Oslobođenju iz juna 1971. godine, u njenom petosobnom stanu u bulevaru Kemala Atatürka, u centralnom ankarskom kvartu Kavaklıdere.

Radoznala i nemirna duha, kao djevojčica od 11 godina upoznala je Kemala Atatürka. Potjecala je iz porodice iseljenika iz Sarajeva, iako iz određenih razloga nije željela ili smjela otkriti ranije prezime svojih roditelja. Jedino je rekla da joj je ocu bilo ime Mustafa, a majci Hajrija. Njeni roditelji su s petero djece doselili u Tursku. Otac je službeno premješten u Bursu, gdje je ubrzo i umro, a najstariji brat poginuo je u Prvom svjetskom ratu.

LJUBAV PREMA LETENJU

U vrijeme razgovora sa Samijem (1971) u životu joj je bila još samo sestra Saima. Evo kako Sabiha opisuje svoj prvi susret s Atatürkom. “U blizini naše kuće u Bursi nalazila se rezidencija Kemala Atatürka. Razdvajao nas je zid. Jednog jutra vidjela sam kako je izašao da šeta po dvorištu. Bio je visok. Išao je sagnute glave. Izgledao je zamišljen i zabrinut. Preskočila sam ogradu i uputila se prema njemu. Ljudi iz njegove pratnje i bezbjednosti htjeli su me spriječiti, ali je on naredio da me puste. Počeo se raspitivati kako se zovem, koliko imam godina. Rekla sam da sam siroče, da mi se drugi brat upravo vratio u Bursu i da živim kod njega. Meni onda nije ni na kraj pameti bilo da će me Atatürk usvojiti. Mislila sam kako da brata oslobodim brige da i mene izdržava. To sam i rekla Atatürku, i nakon toga – došla u Ankaru. Atatürk me je usvojio. Prvo sam se upisala u osnovnu školu u Çankayi, a zatim sam dovršila školu Üsküdar u Istanbulu. U međuvremenu, zavoljela sam i zrakoplovstvo. To je bio moj drugi život'”, zapisao je Fehim Nametak u do sada neobjavljenoj bilješci o Sabihi Gӧkçen.

Gökçen je bila poznata jednostavno kao Sabiha do stupanja na snagu Zakona o prezimenu 1934. godine. To je zahtijevalo od svih građana da uzimaju prezime koje do tada nije bilo praksa u turskom društvu. Atatürk je prvobitno bio poznat kao Gazi Mustafa Kemal-paša. Novousvojeno prezime Atatürk značilo je “otac svih Turaka”, a on je Sabihi dao prezime Gökçen ili “nebo”.

Iste je godine Atatürk ženama dao puna politička prava, čime Turska postaje jedna od prvih nacija u svijetu koja ženama daje pravo glasa. U Atatürkovom planu modernizacije vazduhoplovstvo je bilo visoko među nacionalnim prioritetima. U maju 1935. Atatürk je zvanično otvorio Tursku letačku školu. Gökçen je bila s njim tog dana i ona je navodno bila oduševljena padobrancima koji su učestvovali u ceremoniji. Kad ju je Atatürk pitao da li i ona želi to da uradi, ona je, kako je kasnije pričala, odgovorila da je spremna započeti obuku odmah. Atatürk je obavijestio direktora Turske škole letenja da Gökçen treba upisati kao prvu studenticu.

Gökçen je ubrzo shvatila da je ljepše letjeti avionima nego skakati iz njih i nakon obuke dobija pilotsku dozvolu. Poslije toga je poslana u Sovjetski Savez na višu obuku, zajedno s još sedam pilota. Osim nje, svi su bili muškarci. Napravila je svoj prvi samostalni let 1936. godine, što je u turskoj štampi dočekano s oduševljenjem. Atatürk joj je nakon toga dozvolio da započne obuku u turskoj Vojnoj vazduhoplovnoj akademiji. Gökçen se obučavala na bombarderima i borbenim avionima u vazdušnoj bazi u Eskişehiru, provinciji na sjeverozapadu.

Letjela je u standardnim vojnim vježbama preko Egejskog mora 1937. godine, te iste godine učestvovala je u svojoj jedinoj borbenoj misiji, bombardiranju kurdskog ustanka u Dersimu. U njenoj biografiji navodi se da je ovom prilikom dobila pištolj da se brani ako njen avion padne, a ona dopadne u pobunjeničke ruke. Umjesto toga, uspjela je da bombardira kuću pobunjeničkog lidera koji je tada ubijen zajedno sa svojim saradnicima.

Godine 1938. Gökçen je obavila historijski let oko Balkana koji je trajao pet dana. Ovo je bila dobro promovirana mirovna misija, a novine širom Evrope opisivale su njena slijetanja u Grčkoj, Bugarskoj, Jugoslaviji i Rumuniji. Atatürk je umro u novembru iste godine.

Gökçen je kasnije radila kao trener u Turskoj školi letenja. Godine 1940. udala se za Kemala Esinera, majora vazduhoplovstva, koji je umro 1943. godine. Penzionirana je 1955. godine i zvanično se povukla iz letenja 1964. godine. Njeni memoari iz 1981. godine Život na putu Atatürka pojavili su se kao dio stogodišnje proslave njegovog rođenja. Početkom 2001. godine u njenu čast je jedan od tri međunarodna aerodroma u Istanbulu dobio njeno ime.

Gökçen je umrla dva mjeseca nakon zvaničnog otvaranja aerodroma, 22. marta 2001. godine, na Vojno-medicinskoj akademiji “Gulhane” u Ankari. Bila je jedna od posljednjih preživjelih članova porodice Atatürk. Sabiha Gökçen bila je ostvarenje Atatürkovih snova o modernoj Turskoj, mlada, progresivna žena, nacionalna heroina, baš onakva kakva Turkinja u Atatürkovoj viziji treba biti, koju je uz sve to pratila i moćna ikonografija – kćerka “oca Turaka”, kćerka “neba”.

DILEME O PORIJEKLU

U američkoj zrakoplovnoj bazi Maxwell 1996. godine njeno ime je zabilježeno među 20 avijatičara koji su promijenili svjetsku avijaciju.

Nekoliko godina nakon smrti Gökçen se našla u središtu skandala u vezi s njezinim porijeklom. Naime, armenski list u Istanbulu Agos je objavio priču, koju je prenio list Hürriyet, da je Gökçen armenskog porijekla. Armenka Hripsime Gazalyan iznijela je u Agosu sljedeću priču: “Mi smo iz Antepa. Majka porodice je Mariam Sebilciyan. Otac je Nerses Sebilciyan. Nerses je umro tokom incidenata 1915. Maryam i Nerses imali su sedmero djece, dvije djevojčice. Jedna od djevojaka bila je Diruhi, moja majka. Druga je bila Hatun. Hatun je Sabiha Gökçen. Ona mi je teta.”

Hürriyet je nastavio pisati o porijeklu Sabihe Gökçen. Tezu da je Armenka prvi je upotrijebio Simon Simonyan u knjizi Ler Yev Cagadagir objavljenoj u Bejrutu 1972. godine. Prema iskazu jednog od prijatelja Sabihe Gökçen, tursko-armenskog historičara Parsa Tuğlacıja, čiji je intervju objavljen u Hürriyetu, on je znao za armenski identitet Gökçen, ali nikada nije razmišljao da ga javno objelodani zbog mogućih reakcija i straha da govori o svemu što zna. I zato što je obećao Gökçen da neće o tome govoriti.

Ipak, ispričao je da tvrdnje Hripsime Gazalyan nisu tačne. Porodica Sabihe Gökçen zaista je bila iz Burse, gdje je ona rođena 1913. Njena je porodica, kako on tvrdi, mislila da neće moći da preživi dugu deportaciju 1915. godine te su Sabihu morali da ostave u sirotištu.

Nažalost, debata o porijeklu Sabihe Gökçen vjerovatno je više politički motivirana i pokrenuta od armenske zajednice u Turskoj koja već godinama provlači priču o navodnom genocidu nad Armenima. Teza da je turska nacionalna heroina Armenka bila je prilika da se pitanje Armena u Turskoj ponovo stavi u fokus javnosti.

Prema vlastitom priznanju Sabihe Gökçen, bila je Bošnjakinja, to je navela i u posljednjem intervjuu nekoliko godina prije smrti. Zašto niko dok je bila živa nije pričao o njenom porijeklu? Odgovor na to pitanje dao je Hurriyetov kolumnista Emin Çölaşan. “Nikada nisam zamišljao da će se jednog dana takve igre igrati iza njenih leđa i da će ona biti proglašena za Armenku. Mrtvi ne mogu odgovoriti na laži, na klevete. Igranje igara iza njih je najlakše. Kakva sramota, kakva sramota, kakav grijeh.”