Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše”
. Nutrina pećine bila je zmaj. Prazan ili…</p>
<p>Moj zmaj. Zmaj praznine.</p>
<p>Šta je kaža?</p>
<p>I ko je njen kazivač?</p>
<p>Postoji mnogo knjiga, zbirki narodnih priča koje su, iako ponekad neprimjetno, najuže vezane uz kraj u kojem se živi. Ljudi su tumačili svijet oko sebe. Pomagale su i dolutale priče ili donesene, iz drugih krajeva, ili zapisa, koji su imali svoje odgovore. Čitanje toga zaista je fascinantno.</p>
<p>Sve je zapravo počelo od vizionarskog Herdera. To je bio uvod u nevjerovatni romantizam koji je sačuvao mnoge narodne bisere i otvorio put piscima stare i nove inspiracije. Od Hoffmanna do Andersena.</p>
<p>Jedanput sam se spuštao s Vranice.</p>
<p>Slijedio sam Jezernicu.</p>
<p>Kapa iz Prokoškog jezera, kap po kap, s kamena na kamen, a onda se, nešto kasnije, s novom vodom pretvara u mali potok.</p>
<p>Samo voda. Bez tritona. Ostaju u njoj kao stari čuvari.</p>
<p>Na jednom zavijutku ugledah čovjeka s baskijskom kapom. Žurio se. Kad me ugleda, usporio je.</p>
<p>– Pratio sam Jezernicu – rekoh kad smo se pozdravili.</p>
<p>– Razumijem. Ti si jedan od tih. Zanimljiva je ona. Vidiš, ondje je nekad napravila malo jezero. Kao jednooki čovjek. Zar ne liči taj dio na ljudsko lice?</p>
<p>– Liči.</p>
<p>– Nije to dugo trajalo. Onda je oko nestalo. Zapravo, preselilo se na drugu stranu. Zanimljivo, zar ne? Kao igra s onim što su nekad koristili umjesto naočala.</p>
<p>– Monokl.</p>
<p>– Ako ti tako kažeš. I to je jezero iščezlo. Jednostavno je nestalo. Ko zna koji su prostori ispod. Ostale su samo neke priče o ljubavi i vjenčanom prstenu koji je tad izgubljen. Traže ga i sad. Neki navodno golemi zlatni prsten s kamenom koji odsijava ljubav. Tako sam čuo.</p>
<p>– Naravno. Ovdje ima zlata. I srebra. I to je sve?</p>
<p>– Koliko sam ja čuo. Jedni pričaju ovako, drugi onako. A Jezernica putuje i dalje svojim ponornim putovima…</p>
<p>– Kad si mi sve to lijepo ispričao, nećeš se ljutiti ako te još nešto upitam? Svoje ime sam ti kazao, a tvoje baš nisam dobro čuo i bilo bi mi drago da te potražim kad ponovo navratim ovamo.</p>
<p>– Asim Klisura.</p>
<p>– Tako se zoveš?</p>
<p>– Otkako sam se rodio. Dolje niže je zaselak Klisure. Ili selo. Kako hoćeš.</p>
<p>– Znači, starosjedioci ste?</p>
<p>– Naravno. Mnogo je Klisura ovdje.</p>
<p>Pozdravismo se i to je bio kraj susreta.</p>
<p>Istražio sam priču koliko sam mogao i pregledao neke zapise. Istina je bila tu negdje. Naravno, vrijednost prstena nije bila samo u zlatu i dragulju. Zabilježio sam sve u pjesmi <em>Legenda o jezeru i prstenu</em>:</p>
<p> </p>
<p><em>U gorskome oku</em></p>
<p><em>prala majka sina</em></p>
<p><em>Ne kaljaj mi oko</em></p>
<p><em>ženo</em></p>
<p><em>dječak će ti biti slijep</em></p>
<p><em>Jezero raste u neman</em></p>
<p><em>žena bježi u dim</em></p>
<p><em>vran</em></p>
<p><em>Baci prsten</em></p>
<p><em>viču gatke</em></p>
<p><em>Skini rubac</em></p>
<p><em>šapću skaske</em></p>
<p><em>Ka povezu njene kose</em></p>
<p><em>ždrijelo se jezera zanese</em></p>
<p><em>Skinula je prsten s ruke</em></p>
<p><em>bacila ga u uvalu</em></p>
<p><em>Voda se u prsten svila</em></p>
<p><em>razbistrila</em></p>
<p><em>ulegendila</em></p>
<p> </p>
<p>Asim nije napisao knjigu, ali o njemu bi se mogla zabilježiti kaža. Kao što mi je on svoju ispričao. Zato valjda ovo ispisujem.</p>
<p>Vidim ga i sad kako silazi i pozdravlja me svojom plavom kapom kao da će iz nje iscijediti još jedno malo jezero.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Dan kad je odbranjeno OlovoSljedeći članak
TAKO PIŠU ISTINSKI PRIJATELJI
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo