Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio
Prethodni članak
Kad pisanje ostane zatomljeno fašizmom i islamofobijomSljedeći članak
Vratimo se sebi, zaboga
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo