Mi ostajemo pri stavu da se dijalog mora njegovati, da se zajednice trebaju otvarati, da je od neprocjenjive važnosti da mladi ljudi imaju priliku upoznati svoje vršnjake u drugim vjerskim zajednicama s kojima žive u istome gradu. Vrlo značajan impuls međureligijskoj saradnji daje i Odbor za međureligijsku saradnju u Trebinju, a u kojem participiraju Islamska zajednica i Pravoslavna crkva. Katolička crkva u Hercegovini, organizirana kroz dvije hercegovačke biskupije, na čijem je čelu mostarsko-duvanjski biskup, ne iskazuje volju za učešćem u takvim međureligijskim odborima. Naši su kontakti s biskupijom prigodničarski i sporadični

Preneražen činjenicom da pronađeni skeletni ostaci u Lakišića haremu u strogom centru Mostara nisu adekvatno ekshumirani, mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović zatražio je od gradskih vlasti dostojanstvenu i dostojnu ekshumaciju lokaliteta bivšeg harema. Pritom je javne radnike pozvao na sistematična i egzaktna naučna istraživanja i njihovu afirmaciju u javnom diskursu kako bi ideja o naravi Mostara, o naravi i sudbini hercegovačkih Bošnjaka, bila što prisutnija i dostupnija. Mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović za Stav govori o trenutnoj situaciji u Hercegovini, Mostaru i na području Mostarskog muftijstva.

STAV: Kako biste ocijenili trenutnu situaciju Bošnjaka u Hercegovini i da li je moguće govoriti jedinstvenim ocjenama s obzirom na to da su problemi Bošnjaka u Trebinju sasvim drugačiji od problema Bošnjaka Stoca, Bošnjaka Mostara, Prozora, Jablanice, Konjica, ili onih u zapadnoj Hercegovini?

DEDOVIĆ: Svaka sredina koja je spomenuta u Vašem pitanju specifična je na svoj način i ima svoje lokalne probleme i izazove. Općenito, problema i izazova je puno, a rješenja i odgovora malo. Nije to slučaj samo s našim prostorom o kojem razgovaramo, već je to karakteristika i na širem planu, i odnosi se na bosanskohercegovački, i regionalni i evropski kontekst. No, svakome je, pa i nama, njegova problematika najbliža i najpreča. I valja nam se nositi s kušnjama, nedaćama i izazovima. Bošnjaci Hercegovine najbolje znaju kolike su te kušnje i kako se nositi s njima. I nose se s njima, kako znaju i umiju, u vjeri i uvjerenju da to tako mora biti i da nemaju drugog puta niti izbora. Nama je sudbinom života na ovim prostorima prosto propisano da živimo u takvim okolnostima, s generacije na generaciju. Od djeda, preko oca, pa na sina. Stoga slobodno možemo iznijeti sud da su hercegovački Bošnjaci prošli kroz velike golgote stradanja i razaranja, da su ratni sukobi ostavili ozbiljne tragove koje sagledavamo u velikom broju ubijenih i stradalih te ogromnom broju protjeranih sa svojih višestoljetnih ognjišta koji su svoje živote potpuno iznova zanavljali u sredinama u koje su izbjegli, neki u domovini, a mnogi od njih u evropskim i dalekim prekookeanskim zemljama.

To je rezultiralo drastičnim smanjivanjem ukupne bošnjačke populacije u Hercegovini, minornim brojem onih sa stalnim boravkom u etnički očišćenim područjima. Mahom su to osobe starije životne dobi koje su tu, ali ne ostvaruju bilo kakav utjecaj u javnom, društveno-političkom, privredno‑ekonomskom i kulturnom životu tih prostora. Društveno-političke prilike na nivou Hercegovačko-neretvanskog kantona, gdje je kičma bošnjačke populacije našeg Muftijstva, u okvirima su stalnih previranja i opstrukcija pozitivnih integrirajućih procesa. Stoga Hercegovina ne svjedoči privrednom razvoju, nema kvalitetnijeg zamaha ni u jednoj grani, osim turizma, tako da se ne otvaraju perspektive mladim ljudima koji su mahom bez posla i traže priliku ili da odu u inostranstvo ili potraže nafaku u nekoj drugoj sredini, ponajprije u Sarajevu. Posebno nas zabrinjava svakim danom sve prisutniji trend odlaska stanovništva u veće centre, smanjivanje stope nataliteta te manjeg broja djece u osnovnim i srednjim školama, a onda i na Univerzitetu. To za sobom povlači pitanje održivosti područnih škola, a i naših džemata s pratećom infrastrukturom koju imaju. U takvim okolnostima, kada se populacija smanjuje i raseljava, vrlo je teško planirati, a i organizirati sadržaje. Tamo je misija Islamske zajednice mnogo važna, jer naši imami sa svojim džematima i malobrojnim akterima u njima pokrivaju gotovo sve segmente života, i nijedan drugi faktor nije u kontinuitetu na sceni među našim narodom.

U cjelini uzevši, životni prostor na kojem Bošnjaci organiziraju svoje bitisanje bitno je reduciran, osiromašen, besperspektivan za život dostojan čovjeka u današnjim prilikama. Nažalost, i dalje mu prijeti ugrožavanje od ekstremnih nacionalističkih grupa i politika koje se rukovode isključivim pravom polaganja jednog naroda na određeni prostor, a što je rezultat ratne politike i ciljeva. I nakon godina od prestanka ratnih sukoba i dosta uloženog truda i napora u procese integracije, povjerenja i pomirenja, na javnoj sceni oživljavaju dezintegrativne procese koji nas neumoljivo vuku natrag i otežavaju realizaciju uspješno započetih tokova evropskih integracija i uopće izgradnje mira i povjerenja među ovdašnjim narodima i religijama.

Kada govorimo o prostoru koji pokriva naše Muftijstvo, onda je to golemi geografski prostor kojem ne pripada samo Hercegovina već i šire od toga (našem Muftijstvu pripadaju i Livno, Duvno i Glamoč), i to je strateški važan prostor za našu državu koji zaslužuje mnogo veću pažnju, ozbiljniji pristup i kvalitetan sistemski plan za održivi život Bošnjaka. To se mora prepoznati kao cilj i zadatak na kojem će se ozbiljno i ustrajno raditi, prevashodno kroz osnaživanje ekonomskih, kulturnih, socijalnih i vjerskih potreba naših ljudi na tom području.

 STAV: U posljednje vrijeme u fokusu bh. javnosti našao se Stolac. Islamska zajednica jasno je i nedvosmisleno pružila podršku Bošnjacima Stoca. Zapravo, Islamska zajednica je imala vrlo poticajnu ulogu njihovog povratka na spržena ognjišta. Nakon neprovedenih izbora 2016. godine, čini se da joj to pravo predstavnici HDZ-a pokušavaju oduzeti. Kakav je Vaš stav o Stocu i koja je Vaša poruka Stočanima?

DEDOVIĆ: Stolac je važan historijski, kulturni i vjerski centar Bošnjaka. Grad multietničke tradicije i susretanja različitosti, grad velikog intelektualnog potencijala njegovih stanovnika i izuzetno bogate kulturno‑historijske baštine. Nažalost, Stolac je, kao i Mostar, paradigma urbicida nad bošnjačkim kulturno-povijesnim naslijeđem u Hercegovini. Taj je grad nestao u pepelu, a njegovi dobri stanovnici podvrgnuti najzloglasnijim oblicima tortura i progona proživjeli najteže trenutke u višestoljetnoj tradiciji kontinuiteta života na tom bajkovitom, mirisnom i plodnom prostoru Stoca i okoline. Stolac je “bošnjački Feniks”, koji je savladao sve barijere i opstrukcije najradikalnije hrvatske politike koja je stajala na kursu da se Bošnjaci nikada ne vrate u taj grad. Desilo se suprotno od svih procjena i očekivanja; bajkoviti grad na Bregavi obnovio je svoje urbano središte s veleljepnim džamijama i drugim spomenicima kulture, lijepim kamenim stambenim kućama, a iznad svega, u njega su se vratili Bošnjaci, i to u broju kao nigdje drugo u Hercegovini, vrativši tome gradu duh i dušu, i svih ovih godina ustrajno radili na izgradnji suživota i obnovi međunacionalnog pomirenja.

Kroz sistem gotovo jednonacionalne vlasti u općini u periodu od povratka doživjeli su sve oblike diskriminacije; od obrazovanja (dvije škole pod jednim krovom i poseban ulaz za bošnjačku djecu), nemogućnosti zapošljavanja u javnim državnim ustanovama do neizgradnje osnovne infrastrukture u mahalama i naseljima gdje su Bošnjaci. U međuvremenu je sazrela politička svijest i na scenu je stupila jedna nova snaga koja se okupila u jedan lokalni patriotski blok pod nazivom Inicijativa za Stolac, koja je odlučila politički se izboriti sa svom nepravdom koja se nanosi svim građanima Stoca od politike koja taj prostor vidi kao ekskluzivno svoj i na kojem u političkom smislu nema mjesta ni za koga drugoga. Islamska zajednica je pozdravila to građansko političko objedinjavanje jer je u njemu prepoznala ispravnu orijentaciju da se ostvari ravnopravnost Bošnjaka i svih drugih građana. Smatramo da je to zalog izgradnje dobrosusjedskih odnosa u budućnosti i pretpostavka suživotu i dugoročnom miru na ovim prostorima.

STAV: I Mostar se već dugo godina nalazi u svojevrsnoj zavrzlami i kolopletu neriješenih političkih pitanja. Svim političkim partijama iznimno je stalo do mišljenja Islamske zajednice, tako da ste, htjeli ili ne, i Vi sudionik tih procesa. Kakav je Vaš odnos s gradskom administracijom, gradonačelnikom i s političkim subjektima u gradu?

DEDOVIĆ: Islamska zajednica iznosila je tokom protekle godine svoja stajališta o političkom uređenju grada Mostara u više navrata. Čvrsto ostajemo pri našim stavovima. Bošnjaci su dali sve od sebe da se sačuva multietnički Mostar. Vjerovali su u taj koncept, iskreno i bez kalkulacija, jer o drugim konceptima nikada nisu razmišljali. Ne razmišljaju ni danas, ali traže ono što je utvrđeno i u izvještaju Vijeća za provedbu mira. Traže da im se kao brojnom konstitutivnom narodu u ovom gradu da pravo da ne budu u poziciji podređenoga, kojem će neko drugi (nedobronamjeran) određivati standarde života i razvoja. Bošnjaci sa svima drugima žele komotan i funkcionalan grad za sve njegove narode i građane.

Trenutno je Mostar u zastoju i samo prividno funkcionira, i mišljenja smo da nijednom dobronamjernom stanovniku ovoga grada to ne odgovara. Grad je općenito neuređen, zapušten, na svakom koraku susrećemo divlje deponije raznoga otpada, cvjeta nelegalna gradnja objekata. Mostar je važan turistički centar koji posjećuje sve veći broj gostiju iz čitavog svijeta, a da se tome s nivoa gradske administracije ne posvećuje potrebna pažnja i da taj trend ne prati razvoj nužne infrastrukture i uspostave većeg reda u gradu. Gradska administracija potpuno se oglušila na zahtjeve Islamske zajednice da joj se omogući izgradnja centralne gradske džamije s kulturnim centrom na mjestu gdje je nekada bio Lakišića harem i njegov vakuf, kao i na zahtjev da se Liska harem, koji je iznova aktiviran u posljednjem ratu, ogradi i uredi. Nažalost, ti zahtjevi, iako su izraz potrebe i civilizacijske norme, osporeni su i predstavljeni kao politički zahtjevi oko kojih se u prigodnom trenutku, najčešće predizbornom, podignu tenzije i osnaži nacionalna euforija.

STAV: Šta je, po Vašem mišljenju, potrebno uraditi kako bi na najsvrsishodniji način bila iskorištena energija i polet mladih, jer čini mi se da su upravo oni onaj najbolji dio našeg društva?

DEDOVIĆ: Nažalost, ne vidimo nikakvog niti kratkoročnog, a posebno dugoročnog plana koji bi davao veću motivaciju mladim ljudima i omogućavao im poticajne prilike da se zapošljavaju i organiziraju svoj život ovdje, a ne da ozbiljno razmišljaju o odlasku. Doista nas to zabrinjava i svaki dan susrećemo mlade ljude koji nam se obraćaju s molbama i pitanjima u vezi s tim. Puno je mladih obrazovanih ljudi na tržištu rada s kvalifikacijama koje se ne traže. Naša je perspektiva turizam, ali je i Božiji dar ovog prostora i plodna zemlja od koje se oduvijek živjelo, a danas je zanemarena i malo obrađena. Poljoprivredne i sve druge stručne škole su pred gašenjem, dok interes za medicinskom strukom raste zato što ona otvara mogućnost posla u inostranstvu. Uistinu, onda se s razlogom pitamo kakva nam je obrazovna politika, i uopće kakva nam je strategija? Realno, ne može samo državni sektor biti mjesto gdje se posao traži, zato se realni sektor treba ohrabrivati, i mladim ljudima davati edukacija i podrška da hrabro i odlučno pokreću poslove koji trebaju tržištu. Stočarstvo, poljoprivreda, voćarstvo, vinogradarstvo, sadnja ljekovitih kultura (smilje npr.) mogu biti itekako dobri izvori za pristojan život. Treba raditi. Ne treba čekati drugoga, već treba imati inicijativu.

STAV: S posebnim emocijama u Vašim nastupima govorite o Bošnjacima istočne Hercegovine. Oni su tamo svedeni gotovo do biološkog minimuma. Koliko i šta Islamska zajednica može učiniti za njih?

DEDOVIĆ: To je bolna činjenica našeg naroda na tom prostoru, koju nosimo duboko urezanu u duši, moleći Boga dragoga da nam pomogne da žiška islama ostane i da se otvore neki procesi koji će nas vratiti na te prostore da na njima iznova organiziramo naš vjerski, kulturni i društveni život onako kako su to činili naši preci stoljećima. Naš narod u istočnoj Hercegovini više je od jednog stoljeća u kontinuitetu izložen srpskom planskom zločinačkom programu etničkog čišćenja i on je u Drugom svjetskom ratu uveliko i realiziran, a u posljednjoj agresiji samo finaliziran. Još uvijek tragamo za posmrtnim ostacima oko 200 ubijenih Bošnjaka istočne Hercegovine iz protekle agresije, što je veliki broj s obzirom na njihovu ukupnu populaciju. Islamska zajednica je s džematlijama uradila veliki posao na obnovi velikog broja porušenih džamija, mekteba, drugih vakufskih objekata, ograđivanja mezarja, evidencije vakufske imovine i uspostavi vjerskog života shodno prilikama na terenu. Veliki nam je izazov da te objekte sačuvamo i džemate stavimo u funkciju onoliko koliko možemo.

Podrška džemata iz domovine i iseljeništva koji djeluju u punom kapacitetu i s velikim brojem članova bila bi nam vrlo dragocjena, a ona bi se mogla efikasno ogledati u bratimljenju, u nekim posjetama i izvođenju godišnjeg programa, naprimjer. Važno je da te prostore i ljude na njima ne ostavimo, osjećamo od kolike su važnosti naši odlasci na te udaljene i mahom raseljene prostore, prepoznajemo to u kontaktu s ljudima, pa i kad ne možemo puno učiniti, važno je da s njima dijelimo dane i trenutke života na marginama društva. Ne odustajemo od tog prostora. Ustrajat ćemo u borbi za očuvanje vakufskih nekretnina i s našim ljudima tražiti modele za oživljavanje nekih segmenata života. Imamo i zanimljive primjere, recimo u bilećkom kraju, iz kojeg to prisilno raseljavanje Bošnjaka traje još s početka XX stoljeća u krajeve tuzlanskog kraja u većini slučajeva, da nove generacije, inspirirane patriotizmom i voljom za svojom djedovinom, obnavljaju tamo porodična imanja i kuće. To nam ipak daje nadu da se neki iznenadni procesi mogu otvoriti i pokrenuti. Valja raditi i ne gubiti nadu.

STAV: U odnosu na ranije godine, sudeći prema objavljenim vijestima, intenzitet je međureligijskih susretanja smanjen. Kako biste ocijenili kvalitetu odnosa s drugim vjerskim zajednicama?

DEDOVIĆ: Tokom protekle godine imali smo dosta susreta, kontakata i saradnje s Eparhijom zahumsko-hercegovačkom i primorskom. Episkop Grigorije bio je otvoren za saradnju i jačanje odnosa među našim zajednicama. U proljeće smo u Bileći organizirali susret reisul-uleme Husein‑efendije Kavazovića s episkopom Grigorijem, jer smo upravo iz te sredine u kojoj je najmalobrojnija muslimanska populacija u Hercegovini željeli odaslati poruku da smo i jedni i drugi opredijeljeni produbljivanju dijaloga i jačanju međusobne saradnje. To se, naravno, pozitivno reflektira i na živote naših vjernika, ljudi se susreću, rade, posluju, puno im znače naši međusobni susreti i sastanci. O tome znamo iz iskustava i priča i Bošnjaka i Srba u Hercegovini. Vrlo značajan impuls međureligijskoj saradnji daje i Odbor za međureligijsku saradnju u Trebinju, a u kojem participiraju Islamska zajednica i Pravoslavna crkva.

Katolička crkva u Hercegovini, organizirana kroz dvije hercegovačke biskupije, na čijem je čelu mostarsko-duvanjski biskup, ne iskazuje volju za učešćem u takvim međureligijskim odborima. Naši su kontakti s biskupijom prigodničarski i sporadični, svode se na moju božićnu čestitku mjesnom biskupu i njegovo slanje izaslanika, generalnog vikara, na bajramske prijeme koje organizira Muftijstvo. To, naravno, nije dovoljno, s obzirom na golemi geografski prostor na kojem se naše dvije vjerske zajednice susreću i gdje imaju organiziranu vjersku organizaciju, hijerarhiju i vjerničku strukturu. Mi ostajemo pri stavu da se dijalog mora njegovati, da se zajednice trebaju otvarati, da je od neprocjenjive važnosti da mladi ljudi imaju priliku upoznati svoje vršnjake u drugim vjerskim zajednicama s kojima žive u istome gradu, jer sadašnje iskustvo odvojenih škola i nedovoljno integrirajućih procesa ne otvara priliku za to. Stoga, prepoznajemo od velike važnosti projekte koje pokreću naši prijatelji, recimo Italijani iz pobratimskog grada Montegrotto, za jednom takvom vrstom razmjene i jačanja saradnje među školama, univerzitetima i vjerskim zajednicama.

STAV: Vi ste ranije vrlo jasno kazali kako bosanskohercegovačkim muslimanima ne trebaju tuđe prakse. Koliko sve prisutnija javna polemiziranja, ali i etikete koje se prišivaju muslimanima opterećuje Vaš rad i općenito društvenu scenu u Mostaru?

DEDOVIĆ: Takva su stremljenja vrlo štetna. Nosioci tih ideja ili ne razumiju procese koje mi imamo na društvenoj sceni ili su vrbovani od strane nekoga nedobronamjernog koji želi unijeti razdor i podjele među našim narodom. Na temelju dosadašnje analize, mi ne vidimo drugo obrazloženje. A ovakav stav potkrepljujemo i činjenicom da su takve osobe za polje svoga djelovanja uzele prostore na kojima naši džemati djeluju u punom i brojnom kapacitetu, a da se nisu nikada pojavili s bilo kakvom inicijativom i programom rada koji su izložili Islamskoj zajednici da pomognu u oživljavanju i radu naših džemata u istočnoj Hercegovini, recimo. Naprotiv! Polje svoga rada nepresušno usmjeravaju tamo gdje smo mi posijali sjeme i proizveli gotov proizvod, poput mladih u medresama i na fakultetima. Pametnom dovoljno da shvati suštinu. Podsjećam vas da smo prošlog ljeta iznijeli i naša jasna stajališta u vezi s pojavom obavljanja namaza na javnim površinama i u nekim prostorima gostiju iz arapskog svijeta, što je pokrenulo različite polemike, komentare i zloupotrebe. Kazali smo da to nije praksa koju podržavamo, da tim ljudima fali informacija, prije svega od turističkih operatera koji ih dovode o zemlji u koju dolaze, o njenim narodima, kulturama i vjerama. Međutim, moramo imati u vidu da su to gosti koji su nama došli i da od toga mnogi u ovoj zemlji imaju koristi, bez razlike. Recimo, najmasovnije turističke grupe u Hercegovini obavezno idu na vodopad Kravice. Dolazak turista, bez razlike odakle su i ko su, govori u prilog stabilnosti i sigurnosti zemlje, a to nam je svima važno.

STAV: Koji bi, po Vašem mišljenju, rasplet društvene zbilje za sve narode i sve građane u Hercegovni bio najsretniji?

DEDOVIĆ: Hercegovina je inspirativna sredina, na tom prostoru susreću se i isprepliću različiti narodi, vjere, kulture, jezici, bogato kulturno‑historijsko naslijeđe, različiti tipovi klime koji omogućavaju da se u pola sata vožnje nađete i u mediteranskom i u kontinentalnom prostoru. To rijetko gdje imate, to su velike mogućnosti. Nažalost, ni približno iskorištene. U susretima s ljudima svih naroda i vjera ovog podneblja velika su očekivanja da se postigne politički i društveni dogovor koji će ljudima omogućiti da pristojno žive od svoga rada, da budu sigurni i slobodni, i gdje niko neće na osnovu svog nacionalnog imena polagati isključivo pravo da samo on dominira i vlada, a drugi da budu na marginama događaja.

STAV: Šta će biti s Lakišića haremom? Budući da se nalazi u centralnoj zoni Mostara, koja još uvijek nema regulacionog plana, hoće li biti kamen spoticanja u Mostaru ako se ne nađe rješenje za sve zainteresirane strane. Koja su Vaša očekivanja u tom smislu od gradske administracije i političkih faktora?

DEDOVIĆ: Gradska administracija ponaša se indoletno prema našim zahtjevima u toj gradskoj zoni, naprosto ignorirajući činjenicu da smo mi zainteresirana strana u postupku. Očit primjer tome jeste izgradnja poslovno-stambene zgrade “Minipex” i najavljeni nastavak nelegalno započete gradnje Hrvatskog narodnog kazališta, a finalni je plan dovršetak također nelegalno započete gradnje konkatedralne crkve preko puta hotela “Ero”. Mislim da koriste okolnosti nepostojanja Gradskog vijeća, a i u mnogim službama vakuuma i nemiješanja sebi u posao službenika administracije i uprave, te da malo‑pomalo centralnu zonu zaokružuju u korist isključivo hrvatskih političkih ciljeva. Neshvatljivo je da se tu radi mimo zakona, mimo procedura, a da se ipak gradi, dograđuje, i taj prostor privodi namjeni. Recimo, vi sad imate na tom prostoru između nelegalno započete, ali dovršene zgrade “Minipex” i nelegalno započetu, ali i s najavom dovršetka zgradu Kazališta, jedan veliki prostor za parking kojim se ta površina uzurpira, razgrađuje i prekopava.

Upravo na taj prostor mi polažemo pravo i zainteresirana smo strana. No, međutim, jednima se, po jednonacionalnim kriterijima, to omogućava, a drugima se, koji dosljedno poštuju zakonsku praksu i regulativu, to pravo osporava. Izgradnja kolektora i prečistača otpadnih voda koja ide dionicom glavnog puta u toj neposrednoj blizini otkrila nam je postojanja skeletnih ostataka umrlih muslimana, desetine jasno uočljivih mezarova, nekoliko ulomaka nadgrobnih spomenika. Obrisi i sastav zemljišta jasno upućuju da su to ostaci Lakišića harema, koji nije ekshumiran, a koji je austrougarska vlast oduzela za izgradnju pruge i željezničkih zgrada. Zato smo zatražili zaustavljanje radova, uključivanje nadležnih organa i omogućavanje pristupa Islamskoj zajednici da se pristupi ekshumaciji pronađenih posmrtnih ostataka umrlih muslimana. To nam je u ovoj fazi radova i omogućeno. Međutim, mi tražimo da se kompletan lokalitet arheološki istraži i ubicira, da se utvrdi postojanje preostalih mezarova i zasigurno neekshumiranih tijela.

S obzirom na to da kod ljudi postoji neinformiranost o historijatu tog lokaliteta i činjenica da su svakodnevno tuda prolazili automobilima preko neekshumiranog harema, to je izazvalo brojne reakcije običnih ljudi svih vjera, ali i stručnjaka arheologa koji kritički govore o projektu izgradnje kolektora, a da se prethodno, kako na ovom, tako i na drugim lokacijama, nisu tražila mišljenja ljudi od struke i nauke. Međutim, zabrinjava nas i šutnja i to što nema još reakcija javnosti i aktera na društvenoj sceni. Bojimo se ove šutnje i vakuuma u kojem se Mostar nalazi. Tako prolaze brojne stvari, a da se niko ne bavi suštinom posla. To nije dobro. Nadam se da će naša svijest o teškoj situaciji u kojoj se nalazimo u Hercegovini izroditi stvaralačke porive, prije svega u mladim ljudima koji u sebi nose toplinu i dah voljene domovine da prije svega ostanu na ovom području i doprinesu njegovom prosperitetu. Uloga naših političara na tom putu od velikog je značaja.