Ovo je priča o starom kamenom goraždanskom mostu i njegovom vakifu Lutvi-begu, koji je godinama skupljao akče da bi ga sagradio. Danas građani Goražda, kada se spuste na obalu, ispod sadašnjeg mosta stanu na dijelove onog starog Lutvi-begovog i pitaju se kako bi on izgledao kada bi se ponovo obnovio i vratio u stanje iz 16. stoljeća, prema starom nacrtu iz središnje kancelarije osmanskog graditeljstva. Po izgledu, bio je skoro isti kao Arslanagića most na rijeci Trebišnjici u gradu Trebinju. Prekrasan most s pet lukova sagrađen je 1567. godine, ali graditelji nisu pazili na pravila i napravili su kobnu grešku

Preko kamenog mosta na rijeci Drini u gradu Goraždu stanovnici su prelazili s jedne obale na drugu od druge polovine 16. stoljeća. Taj stari kameni most nije dospio do naših vremena, umjesto njega, desetinama godina drugi je, ovovremeni, koji je nakon agresije na BiH nazvan Most Alije Izetbegovića. U središtu je ovog grada, a rijetkost je da se u Goraždu priča o historiji ovog mosta, graditelju, obnovama te njegovoj najnovijoj gradnji.

Danas na obalama ispod novog mosta postoje ostaci onog starog, koji svjedoče o njegovom postojanju, ali i o prošlom vremenu. Lijevo od tog mosta bila je džamija, s hanom i imaretom, a na drugoj strani, prema Čajniču, bilo je veliko mezarje s turbetom jednog duhovnog velikana tog vremena, a danas je tu Dom kulture. Nakon rata, ovo je mezarje izmješteno na drugu lokaciju.

Onaj je stari kameni most 11 godina stariji od onog višegradskog, velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Vakif ili graditelj mosta jeste Lutvi-beg Deović iz čuvene fočanske familije Deović. On je sin kćerke amidže Mehmed-paše Sokolovića. Lutvi-beg je nakon šest kćerki htio dobiti sina, kako bi imao potomka. I prema jednom predanju, zaklao je kurban i činio dovu svom Gospodaru govoreći: “Gospodaru, ako mi podariš muškog potomka, ja ću u ovom lijepom gradu, mojim džematlijama, da bi lakše po suhu prelazili s obale na obalu, sagraditi ćupriju.” I Gospodar Lutvi-begu podari sina. Ostalo je još njegovo obećanje.

Treba reći da je stoljećima u srednjovjekovnom kraljevstvu, u tadašnjoj kasabi Goražde, na tom mjestu, u pravcu Čajniča, Brodara, Prače i Srebrenice, bilo raskršće karavanske trgovine. Baš na mjestu gdje će Lutvi-beg napraviti kameni most bila je skela koju je držao i vodio jabučki knez Rudan, koji je sve potrepštine, kiridžije i karavane prebacivao skelom na drugu obalu i to uredno naplaćivao, najviše nakon dolaska Osmanlija u ove krajeve, i prema poreznom tadašnjem sistemu, Porti je uredno davao porez.

Lutvi-beg je bio spahija, pripadao je lahkoj konjici i u pojasu Glasinca i Romanije imao je velike zajamete i timare. S ovih je posjeda godinama skupljao akče, a onda je uputio zamolbu Porti da mu se dozvoli sultanskim fermanom da gradi most. U obrazloženju zamolbe napisao je da lokalno stanovništvo ima potrebu za mostom, da Drinu ne prelaze skelom jer je ova rijeka bila nesigurna za prelazak, pogotovo u vrijeme poplava, velikih kiša i snjegova. I nije dugo čekao, iz Porte je došao carski ferman da se Lutvi-begu dozvoli da gradi most.

I 1567. godine Lutvi-beg je napravio kameni most koji je imao pet lukova. Tri centralna bila su visočija, a druga dva plića u blizini obala. Kamen za gradnju mosta uziman je iz sela Podsestre u pravcu Ustikoline, ali tadašnji kamenoresci, graditelji mosta, nisu ispoštovali jednu prirodnu proceduru. Trebali su u utrobi zemlje kopati još dvadeset koraka da bi dobili zdrav kamen. Oni su grabili kamen s prve površine, koji je bio veoma porozan i za ovaj veličajni most nije bio kvalitetan, pogotovo za njegove temelje.

Iz Porte je došao nacrt za most, a na osnovu fermana, stigao je i carski neimar iz centralne kancelarije osmanskog graditeljstva, a riječ je o istoj školi kojoj je pripadao i Kodža Mimar Sinan i graditelj Aladže džamije u Foči Ramadan-aga, te graditelj Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Gradnja mosta trajala je tri godine. Tako je nikao prelijep most u kasabi Goražde, koja nije bila šeher iako je za to imala sve strategijske elemente, kao što je to postigla Foča.

I kada se u proljeće otapao snijeg, velike vode sručile bi se u Drinu i pokopavale temelje od poroznog kamena i na lijevoj i na desnoj strani. Već nakon pet-šest godina Drina je nosila otrgnute kamene dijelove činivši temelje nestabilnim. I nije bilo druge, moralo se krenuti u obnovu mosta. Prva, mi bismo to danas nazvali restauracijom, krenula je u vrijeme Mustafa‑paše Sokolovića, budimskog beglerbega, osnivača kasabe Rudo. Most je tada dobro obnovljen, ali zakratko, nakon snjegova Drina bi nadošla i potkopavala temelje od poroznog kamena. Onda je Mehmed-paša Kukavica, bosanski sandžak-beg, u 18. stoljeću također obnovio most. I ovo se događalo dok vremenom nije u potpunosti napravljen novi most.

Ovo je priča o goraždanskom mostu i njegovom vakifu Lutvi-begu, koji je godinama skupljao akče da bi sagradio kameni most, čiji se ostaci vide ispod današnjeg. Građani Goražda, kada se spuste na obalu, ispod mosta stanu na dijelove onog starog Lutvi-begovog i pitaju se kako bi on izgledao kada bi se ponovo obnovio i vratio u ono stanje iz 16. stoljeća, prema starom nacrtu iz središnje kancelarije osmanskog graditeljstva. Po izgledu, bio je skoro isti kao Arslanagića most na rijeci Trebišnjici u gradu Trebinju, samo što je ovaj trebinjski građen od neporoznog kamena. I zaista, kada pogledamo gradnju konjičkog mosta, koji je izgradio Haseći Ali-aga, blagajski muftija, nadamo se da će tako nekad biti izgrađen i ovaj Lutvi-begov, koji će biti ponos i dika samog Goražda.