U BiH je iz Hrvatske pobjeglo najmanje stotinu okrivljenika ili osuđenika, najviše za privredni i organizirani kriminal, utaje poreza ili korupciju, ali i ratne zločine, te ubistva i pljačke. Ima i podosta slučajeva gdje ugroženi bosanski Hrvati bježe u matičnu domovinu u bijegu od pravosuđa BiH. Smatra se da je više od dvije stotine raznih pravomoćno osuđenih i nepoznat broj nepravomoćno osuđenih ili okrivljenika za najteže zločine iz BiH pobjeglo u Hrvatsku ili Srbiju, zavisno o drugom državljanstvu

Piše: Faris NANIĆ

Bijeg Zdravka Mamića iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, nakon što mu je nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku izrečena kazna zatvora od šest i po godina za privredni kriminal i porezne utaje, ponovo je otvorio, po ko zna koji put, problem zloupotrebe dvojnog državljanstva zemalja bivše Jugoslavije, posebno ustavne odredbe o neizručenju.

Baš zloupotrebe koje se tiču izbjegavanja krivičnog ili sudskog postupka te izdržavanja kazne kao i poreznih pronevjera, mahom pri povratu PDV-a, te seljakanje na političkim i diplomatskim funkcijama u dvjema državama navode neke promatrače da traže drukčiju, strožiju regulaciju ili čak potpuno ukidanje instituta. Ovo potonje barem još jedno vrijeme ne bi bilo dobro jer su nakon vrlo dugog života u zajedničkim državnim tvorevinama građani tih država ostvarili neka prava, obiteljske i druge veze, imovinu, pa bi ukidanje instituta uobičajenog u svijetu izazvalo niz problema, a moguće dovelo i do kršenja ljudskih prava. Zbog toga su države prije nekoliko godina potpisale bilateralne sporazume koji su trebali onemogućiti ili barem bitno smanjiti zloupotrebe. Bosna i Hercegovina ima takve sporazume sa svim državama bivše jugoslavenske federacije, ali se upravo njezino državljanstvo najviše zloupotrebljava, posebno među Hrvatima s obiju strana granice.

INSTITUT DVOJNOG DRŽAVLJANSTVA

Medijski su najinteresantnije zloupotrebe vezane za izbjegavanje krivičnog progona i odsluženja kazni. Tako je u BiH iz Hrvatske pobjeglo najmanje stotinu okrivljenika ili osuđenika, najviše za privredni i organizirani kriminal, utaje poreza ili korupciju, ali i ratne zločine, te ubistva i pljačke. Osim najsvježijeg Mamića, nogometnog mešetara i sponzora predsjednice države, još je zvučnih imena na podugoj listi hrvaćanskih ratnih i heroja privatizacije pobjeglo iz “lijepe naše” u “tamni vilajet”. Ima i podosta slučajeva gdje ugroženi bosanski Hrvati bježe u matičnu domovinu u bijegu od pravosuđa BiH. Smatra se da je više od dvije stotine raznih pravomoćno osuđenih i nepoznat broj nepravomoćno osuđenih ili okrivljenika za najteže zločine iz BiH pobjeglo u Hrvatsku ili Srbiju, zavisno o drugom državljanstvu.

U odabranom hrvatskom društvu nalaze se Blaž Petrović, “kontroverzni poduzetnik” koji je prevario državu za 10 miliona kuna, Jozo Ćurković, čelnik splitskog “Salonita”, kojeg je upropastio i koji slobodno posluje u BiH. Tu je i ratni zločinac Branimir Glavaš, koji je odslužio 2/3 kazne u BiH, ali mu je Ustavni sud poništio presudu i naložio ponovno suđenje. Godinama u BiH živi Miroslav Kutle, megaprivatizator koji je uništio niz preduzeća u Hrvatskoj. Medijima u objema državama bio je zanimljiv Ognjen Šimić, riječki kardiohirurg koji je umro na izdržavanju kazne u BiH. Jedna od perjanica hrvaćanske diplomacije, Ante Madunić, bivši konzul u Njemačkoj i hronični prevarant, višekratno je koristio institut dvojnog državljanstva, odnosno ustavne odredbe obiju država o neizručenju svojih državljana, sinhronizirajući svoje bjegove i povratke sa sudskim presudama ili optužnim prijedlozima, već kako mu je odgovaralo. Mamić je dan prije izricanja nepravomoćne presude pobjegao u BiH. Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio je kako Bosna i Hercegovina ne može izručiti Mamića Hrvatskoj, ali da može služiti kaznu u BiH, kao i Šimić.

S druge strane, BiH je tražila Fikreta Abdića, kojem se, temeljem sporazuma o međunarodno-pravnoj saradnji, sudilo u Hrvatskoj, gdje je izdržavao od Vrhovnog suda smanjenu kaznu za ratne zločine. Još uvijek traži Antu Jelavića, bivšeg člana Predsjedništva, u bjekstvu u Hrvatskoj od 2005. Vlasti Republike Hrvatske odbile su zahtjev BiH za njegovo procesuiranje zbog organiziranja tzv. hrvatske samouprave u dijelu Federacije BiH iz 2001. i raspuštanja hrvatske komponente Vojske FBiH, čime je ugrozio borbenu spremnost države. I to s obrazloženjem da se radi o političko-vojnom procesu. Zbog toga ga je s pozicije hrvatskog člana Predsjedništva smijenio visoki međunarodni predstavnik Wolfgang Petritsch, te mu zabranio političko djelovanje. Protiv Jelavića vođen je i postupak u slučaju Hercegovačke banke, koju je međunarodna zajednica u BiH ugasila. Prvostepena presuda od 9,5 godina zatvora je ukinuta i određeno je novo suđenje, kada je lik koji se branio sa slobode (sic!) pobjegao u Hrvatsku, u kojoj se slobodan kreće, punih kofera novaca iz “pomoći Hrvatima u BiH” koje je uplaćivala RH u ugaslu banku. I ta RH ne vidi nikakav razlog za pokretanje vlastite istrage i procesuiranje čovjeka kojem ciničan osmijeh nikada nije silazio s lica.

Željko Džidić, kome se ponovo sudi za zločine nad 13 zarobljenih vojnika i oficira Armije BiH u zgradi “Vranice”, pred početak ponovljenog suđenja također je pobjegao u Hrvatsku i poziva se na njezino državljanstvo. Suđenje za teške ratne zločine, prelaskom iz otadžbine u domovinu, izbjegao je upravnik koncentracionog logora za Bošnjake u Gabeli Boško Previšić. Zanimljiv je slučaj Ivana Bendera, jednog od Bobanovih HDZ-ovaca, jedno vrijeme direktora Federalnog zavoda PIO/MIO, koji je 2003. osuđen na 4,5 godine zatvora zbog kriminala u vezi s prodajom mostarskog hotela “Ero”. Pobjegao je u Hrvatsku, ali je Bosna uputila zahtjev za izdržavanje pravomoćne kazne u Hrvatskoj, kojem je ta zemlja udovoljila, sve nakon potpisanog bilateralnog sporazuma 2012. godine.

Izvjesni Oliver Knezović, optužen za ubistvo navijača FK Sarajevo Vedrana Puljića u Širokom Brijegu, također je u Hrvatskoj. Na junačkoj su listi i Ivan Andabak, “general” HVO-a, jedan od osumnjičenih za atentat na zamjenika federalnog ministra unutrašnjih poslova Jozu Leutara, Ivan Azinović i Ivan Medić, radnici Ministarstva odbrane FBiH, koji su osumnjičeni u slučaju “Hercegovačka banka”, te Romeo Blažević, osuđen za ratne zločine u Mostaru. U Hrvatsku je pobjegao i nekadašnji general Hrvatske vojske i HVO-a Zlatan Mijo Jelić, optužen za ratne zločine nad Bošnjacima u Mostaru. O njegovom statusu u susjednoj zemlji, uprkos tome što je u BiH osuđen za zločine, govori i činjenica da je prije nekoliko dana posjetio Hrvatski sabor, gdje se sastao sa šefom Odbora za ratne veterane. U Hrvatskoj je najvjerovatnije i Tadija Šunjić, otac Tonija Šunjića, nogometnog reprezentativca BiH. Tadija Šunjić priznao je da je kao pripadnik HVO-a ubio jednog Bošnjaka.

Da i Srbi svojih konja za trku imaju i zloupotrebljavaju institute dvojnog državljanstva i neizručenja, sada već ipak reduciranog, svjedoče dva recentnija slučaja. Novak Đukić, osuđen na 20 godina robije zbog ratnog zločina na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine, krije se u Srbiji i zasad izbjegava služenje kazne, kao i Slobodanka Tošić iz Han-Pijeska, koja je pobjegla iz kućnog pritvora da bi izbjegla odlazak na izdržavanje kazne od dvije i po godine zatvora, koje joj je izrekao Sud BiH.

SPORAZUM OLAKŠAO POSTUPKE

Sam sporazum BiH i RH iz 2014. godine donekle je olakšao provođenje instituta izdržavanja kazne u drugoj državi, jer se više ne traži saglasnost osuđenika koji je svjesno pobjegao u nju. Postoji određen broj slučajeva gdje su za osobama s dvojnim državljanstvom raspisane međunarodne potjernice, nakon što su počinile jedno ili više krivičnih djela u BiH, a nakon potvrde da se oni nalaze na području neke od zemalja s kojima postoji sporazum, dalje aktivnosti zavise od nadležnih pravosudnih organa BiH.

U skladu s bilateralnim sporazumima definiraju se modaliteti izručenja ili ustupanja krivičnog postupka ili izvršenja kazne zatvora po osnovu pravosnažne presude nadležnog suda. Vrijeme potrebno za privođenje pravdi zavisi od slučaja do slučaja. S prebivalištem je problem jer se prilikom ishođenja državljanstva temeljem zakona (jedan od roditelja bio državljanin te zemlje bivše SFRJ) nelogično traži prijava prebivališta. Ljudi tako imaju dva prebivališta, što je protuzakonito.

Tek kada se te osobe lociraju od policijskih organa, ako su za to ispunjeni uvjeti, u pravilu se traži ekstradicija u BiH. Sporazum određuje za koja krivična djela vrijedi lakši modus izručenja ili preuzimanja krivičnog postupka. Naime, mogućnost traženja utočišta okrivljenika na relaciji Hrvatska – BiH pravno je onemogućena ovim sporazumom, koji je na snagu stupio 6. marta 2014. godine, a koji dopušta izručenja vlastitih državljana između RH i BiH u posebno taksativno navedenim slučajevima, za djela iz sfere organiziranog kriminala i korupcije te djela za koja se može izreći kazna od 10 ili više godina zatvora. Moguća je Mamićeva ekstradicija jer je za djelo predviđena kazna veća od 10 godina, ali sporazum se ne odnosi na djela počinjena prije potpisivanja 28. novembra 2012.

Mamić je nepravomoćno osuđen za djela koja završavaju u augustu 2012. No, postoje i drugi predmeti protiv njega. Vrhovni sud Hrvatske donio je odluku o izručenju državljana RH Bosni i Hercegovini na temelju ovog sporazuma. Međutim, zasad nije poznato je li do nekog izručenja došlo. Najpoznatiji je slučaj bh. sutkinje sarajevskog suda Lejle Fazlagić, koja je krajem 2016. pobjegla u Hrvatsku, neposredno prije nego je protiv nje pokrenuta istraga za korupciju. Predmet trenutno čeka odluku nadležnog ministra o ekstradiciji.

Dakle, uprkos sporazumima, praktičnih primjera njihove primjene vrlo je malo. Ovdje se zapravo postavlja krucijalno pitanje: Zašto se ti likovi nalaze na slobodi do početka i za vrijeme suđenja? Ako mogu utjecati na svjedoke, neki od njih (posebno privredni kriminalci poput Jelavića) ponoviti nedjelo, zašto im se ne produljuje pritvor do maksimalnog vremena, zašto procesi toliko dugo traju i zašto se tužilaštva tako slabo bave svojim poslom, pa optužnice padaju, presude se poništavaju, a zločinci bježe s obiju strana granice? Odnosno, možemo zaključiti da kriminalna zloupotreba instituta neizručivanja koju koriste ljudi s dvojnim državljanstvom ne bi bila ovolike magnitude kada bi pravosuđe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo stvarno nezavisno i dovoljno stručno ekipirano za vođenje “ozbiljnih” predmeta.

OZBILJNE SIGURNOSNE PRIJETNJE

Kako se najčešće radi o zloupotrebama u pogledu izbjegavanja suđenja ili izvršenja krivičnih sankcija, tako i ovi sporazumi najčešće reguliraju pitanje izručenja optuženih ili osuđenih za određena krivična djela. Međutim, česti su slučajevi da ljudi odlaze raditi nacrno u neku razvijenu zemlju i koriste dvojno državljanstvo kako bi se mogli duže u njoj zadržati. Bipatridi imaju pravo kandidiranja na visoke funkcije jer je uvjet kandidature upis u birački spisak. To je moguće zbog odredbi o prijavi prebivališta.

Najpoznatiji slučaj potpuno nemoralne zloupotrebe jeste onaj ambasadorice BiH u Italiji Željane Zovko, koja je postala zastupnik Hrvatske u Evropskom parlamentu. Drugi je slučaj Bože Ljubića, koji je trenutno zastupnik u Saboru RH, a vršio je neke od najznačajnijih funkcija u BiH. Ovi ekstremni slučajevi i dešavaju se zbog ugrađenih anomalija o političkim sistemima obiju država. Ista se Zovko, nakon odrađenog mandata za Hrvatsku, vraća u bosansku diplomaciju bez ikakvih posljedica. Dakle, građani s dvojnim državljanstvom koji vrše visoke političke funkcije često se nađu u situaciji da moraju birati čiji politički interes zagovaraju i brane. Zovko je kao ambasadorica BiH u Italiji raspolagala određenim informacijama i strategijama koje BiH ima namjeru implementirati jer je njena funkcija predstavljanje interesa BiH u Italiji. Problem je i širi jer Hrvati i oni koji imaju hrvatsku putovnicu jesu ujedno i građani Evropske unije.

Moralno, političko i pravno pitanje jeste kako je moguće da jedna osoba, u visokoj diplomatiji Bosne i Hercegovine, ustvari zastupa interese druge države. Zapravo, treba postaviti sigurnosno pitanje čije je interese Zovko zastupala: Zagreba ili Sarajeva. Napuštanje diplomatske funkcije Bosne i Hercegovine da bi se predstavljala druga država u Evropskoj uniji trebalo bi biti predmetom krivične odgovornosti. Zovko nije jedina osoba koja se neprekidno nalazi u “sivoj pravnoj zoni” jer posjedovanjem državljanstva druge zemlje riskira da se nađe u situaciji kršenja ili zakona jedne ili druge države.

U tom se položaju nalazi i član Predsjedništva BiH Dragan Čović, čijom je političkom voljom Zovko imenovana na mjesto ambasadorice u Italiji. Član Predsjedništva dolazi u dodir s tajnim podacima koje dostavlja obavještajna služba. Kako je državljanin Hrvatske, a u tim se podacima nađe podatak koji se odnosi na nekog hrvaćanskog građanina, pod obavještajnom obradom, on po zakonu mora to prijaviti, jer u suprotnom čini krivično djelo neprijavljivanja u Hrvatskoj. A ako ga prijavi, onda čini krivično djelo zloupotrebe službenog položaja u Bosni i Hercegovini. Vršenje odgovorne funkcije u jednoj državi, uz dvojno državljanstvo, takvu osobu stavlja u sferu krivičnog djela i odgovornosti.

Zapravo je slučaj Zovko otvorio Pandorinu kutiju zloupotreba koje bitno ugrožavaju sigurnost zemlje. Međutim, to nije slučaj samo u BiH. Dugogodišnji i ratni ministar odbrane Hrvatske, neosuđeni čelnik UZP-a, Gojko Šušak, imao je tri državljanstva, hrvaćansko, bosansko i kanadsko. Nedavno od predsjednice smijenjen šef Sigurnosno-obavještajne službe Hrvatske, neki Lozančić, imao je, uz hrvaćansko, i američko državljanstvo. Šef Obavještajne službe! Zanimljivo je da je smijenjen jer je u operativnoj obradi rečenog Mamića otkrio a nije dojavio šefici države da je uhvaćena u kompromitirajućim odnosima s dotičnim, najsvježijim bjeguncem iz domovine u otadžbinu.