fbpx

Kakva divna teravija

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča: “Bit ću šofer i na onom svijetu / Da prevozim žene po Džennetu / Ja ne mogu živjeti bez volana / Šoferska mi sudba zapisana.” Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI