Osiguravši pitku vodu neznanim ljudima koji žive u teškim uvjetima na drugoj strani zemaljske kugle, ovi su učenici, u okviru časova Vjeronauke i nastavne jedinice Moj doprinos zajednici, u praksi pokazali da činjenje dobrog djela nema granice i da se s malo sredstava i s malo truda može učiniti mnogo

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Vođeni izrekom poslanika Muhammeda, a.s., da “najbolji ljudi jesu oni koji su najkorisniji drugim ljudima”, učenici Građevinsko-geodetske škole iz Sarajeva, skupa s profesorom Vjeronauke Emirom Rustempašićem, prikupili su novčana sredstva koja su utrošena za kopanje i izgradnju bunara u dalekom Bangladešu. Osiguravši pitku vodu neznanim ljudima koji žive u teškim uvjetima na drugoj strani zemaljske kugle, ovi su učenici, u okviru časova Vjeronauke i nastavne jedinice Moj doprinos zajednici, u praksi pokazali da činjenje dobra nema granice i da se s malo sredstava i s malo truda može učiniti mnogo.

UČIMO SE BITI ZAHVALNI

“Na nama svijet ostaje. Na nama je hoćemo li pomoći ili ćemo staviti ruke preko očiju i praviti se da ništa ne vidimo. Mislim da bi nam stalno trebalo biti u glavi da bismo se i mi mogli naći u takvoj situaciji i da bi nama mogla zatrebati nečija pomoć”, kaže Dženaela Smailović, učenica trećeg razreda Građevinsko-geodetske škole i dodaje da su se čak i roditelji uključili u akciju prikupljanja sredstava za izgradnju bunara.

“Mi smo to sami organizirali. Profesor nam je pomogao. Uplatio je novac na žiro-račun, a na kraju smo dobili i video na kojem se vidi naš bunar, spomen-ploča našoj školi, a stanovnici tog sela nam se zahvaljuju”, kaže Dženaela.

Vidjevši video, njena kolegica Adelisa opisuje kako je “predobar” osjećaj spoznati koliko njihov glas može daleko dospjeti ako se u činjenju dobra ujedine kao zajednica.

Namik Ćavkunović, učenik trećeg razreda, kaže da je vrlo teško zamisliti uvjete u kojima žive stanovnici bangladeškog sela kojima su pomogli. “U našem gradu je redukcija vode, pa nastane uzbuna zbog toga, ili zbog nekog malog kvara. A ondje neki ljudi uopće nemaju vode”, ističe Namik.

Njegov kolega Vedad Paljevac smatra da, čineći dobra djela, činimo dobro i sebi i da nas tome, ustvari, religija uči. “Kaže poslovica Dobro se dobrim vraća. To nam je dovoljna motivacija. Kada vidimo da smo ljudima koji nemaju uvjete za život priuštili barem malo, budemo ponosni na sebe. Za to smo samo odvojili jedan mali dio sredstava koja bismo sigurno potrošili za neke nepotrebne stvari. Kad to sve vidimo, stvori se želja da još više pomažemo, da više obraćamo pažnju na osobe koje nemaju normalne životne uvjete”, kaže Paljevac.

Alena Borić, predsjednica vijeća učenika svog razrada, kaže da su kao škola uključeni u mnoge humanitarne akcije, poput skupljanje odjeće za izbjeglice i akcije “Jedan slatkiš, jedno dijete”. “Živimo u sredini u kojoj svako gleda svoj interes i previše smo zaokupirani sami sobom. Međutim, na ovaj se način osjeti i veličina tuđe sreće. Tuđa sreća naša je najveća motivacija”, kaže ova mlada djevojka.

Oni se slažu u tvrdnji da udjeljuje najviše onaj ko je naučio, a ne onaj ko ima i dodaju da daju oni što najmanje imaju.

“Učimo da sebe cijenimo, učimo da cijenimo onoliko koliko imamo i koliko nam je pruženo u životu ne žaleći za nekim većim prihodima. Cijenimo i ono najmanje što imamo, zato što uvijek postoje ljudi koji imaju mnogo manje od nas i koji mnogo teže žive”, iskren je Vedad.

Trajna sadaka

Profesor Vjeronauke Emir Rustempašić kaže da je učenicima dao da sami predlože i izaberu projekt koji bi željeli realizirati kako bi doprinijeli zajednici i pokazali da su društveno korisni, čemu nas, prema njegovim riječima, vjera uči.

“Skupili smo i poslali oko 350 KM. Na kraju smo dobili povratne informacije o realizaciji projekta s fotografijama i videom”, rekao je Rustempašić, napominjući da je izgradnja bunara koštala više, ali da je ostatak sredstava uplatio anonimni donator. Ističe da je praktični dio nastave jako bitan jer se tako razbijaju predrasude o vjeri i pokazuje se kako izgleda život jednog vjernika koji treba da doprinosi društvu u svakom segmentu.

“Na ovaj se način kod djece razvija ljubav prema humanitarnom radu. Kada sam im pustio video o bunaru, učenici su bili sretni što su pomogli, pogotovo nakon što su vidjeli u kojem siromaštvu ti ljudi žive, da stanuju u kućama od kartona i piju vodu iz bara”, objašnjava naš sagovornik.

Ističe da su u svemu bitni motivirajući faktori, a suština je da su ideje učenika pokretačka snaga.

“Mi kao škola činimo jednu zajednicu ili džemat. Kroz islamsku tematiku obradili smo tu nastavnu jedinicu i motivirali učenike izrekama poslanika Muhammeda i ajetima iz Kur’ana. I onda smo demokratskim putem predložili ideju izgradnje bunara, kao neku vrstu trajne sadake, jer mi ne znamo ko će ga koristiti, ali znamo da će to djelo ostati i poslije naše smrti. Na kraju krajeva, i Bosna je izgrađena na takav način. Mi praktično želimo pokazati pravu sliku vjere s kojom se danas mnogo manipulira i koja se zloupotrebljava”, ističe Rustempašić.

Na sličan način obrađuju se i ostale teme časa Vjeronauke. Kada se uči o porodici, posjećuje se Dom za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama. Profesor Rustempašić bio je iznenađen kako su se učenici samostalno organizirali, napravili bazar i od tog novca kupili poklon za djecu Doma.

“I dječaci i djevojčice kuhali su razne vrste slatkiša. Nismo izlazili van na odmor nego smo užinu kupovali na bazaru. Tako su postupali i profesori naše škole i direktor. Od tog smo novca djeci na Bjelavama kupili slatkiše. S njima smo proveli dan. Igrali smo se i zatim im priložili preostali novac. Čula sam njihove priče. To je utjecalo na mene. Prelijep je osjećaj pomagati”, kaže Dženaela Smailović, ne krijući koliko su ponosni zbog te akcije.

Direktor škole Hajrudin Ramović pojašnjava da je, osim standardnog odgojno-obrazovnog programa koji se u školi realizira, svaki projekt, pogotovo humanog karaktera, dobrodošao.

“Bitno je da djeca shvate šta znači pomoći nekome ko je u stanju potrebe. Stanovništvo u Bangladešu nalazi se u izuzetno teškoj situaciji jer nemaju zadovoljene osnovne potrebe, kakva je i potreba za vodom. Djeca su napravila dobar potez što su se organizirala na prijedlog profesora Emira. Nama je drago što su ta sredstva otišla kao pomoć onim kojima je zaista neophodna i potrebna”, kaže Ramović.

UČENICI KOJI PRAVE FASADE

Postoji priča o hiljadama morskih zvijezda koje je veliki val preko noći izbacio na pjeskovitu obalu. Ujutro, kada je zasjalo sunce, počele su umirati. Na toj su se obali našla dva čovjeka. Prvi je, hodajući prema sredini uvale, razmišljao: “Koja ljepota, kolika vrijednost, a umire i nestaje. Zar nije žalosno da tolika ljepota propadne s jednim morskim valom?!” Tužan je koračao dalje misleći o toj velikoj šteti. Drugi čovjek, dolazeći sa suprotne strane obale, svako se malo saginjao i nešto bacao u more. Kad su se sreli na sredini, prvi čovjek vidio je da onaj drugi u more baca morske zvijezde.

“A što Vi to radite?”, upitao ga je.

“Vraćam zvijezde u more, da žive.”

Prvi je na to začuđeno upitao: “Ali za sve ionako nema šanse?”

A drugi čovjek se sagnuo, uzeo nježno jednu zvijezdu i bacio je u more rekavši: “Ali za ovu ima.”

Želimo li pomoći, naravno da ne možemo svima, ali možemo dati šansu “svojoj” zvijezdi. To svakodnevno čine učenici i nastavnici Građevinsko-geodetske škole iz Sarajeva. Oni s nastavnim osobljem i mimo časova Vjeronauke svake godine rade različite akcije pomoću kojih pokušavaju što više učenika uključiti u dobrovoljni rad.

“Dugo smo godina imali saradnju sa Zavodom za zbrinjavanje mentalno-invalidne djece i omladine Pazarić. Od humanitarnih priloga naše djece kupovali smo pelene ili neke druge potrepštine. Najupečatljivija akcija bila je ona kada smo skupa s učenicima koji rade praktičnu nastavu odlučili obnoviti zgrade u Zavodu. Skupila su se znatna sredstva od kojih se kupio materijal potreban za izradu fasade na nekoliko objekata, jer za sve nismo imali dovoljno novca. Naši su učenici sedam dana radili praktičnu nastavu postavljajući fasadu. Mi se uistinu ponosimo tim projektom”, kaže Asmir Demir, pomoćnik direktora škole.

Škola je poznata po organizaciji bazara na kojima učenici izlažu svoje radove, a prošle je godine devet učenika zahvaljujući sredstvima prikupljenim na bazarima otišlo na ekskurziju. Uprava kaže da njihova škola nije u fokusu javnosti jer nije u rangu popularnih škola u Sarajevu. Međutim, zahvaljujući ovim primjerima, uprava, nastavnici i učenici ove škole mogu održati lekciju humanosti mnogima, posebno kada znamo da je socijalna struktura njenih učenika prosječna ili ispod prosjeka.

“Mi imamo učenika u stanju socijalne potrebe. Kad takvo dijete da iz svojih usta, to je stvarno nešto veliko”, kaže Demir.

Građevinsko-geodetska škola trenutno broji 420 učenika. Osnovana je 1889. godine i u 128 godina postojanja odškolovala je mnoge stručnjake iz oblasti građevine, arhitekture, geodezije, vrsne zanatlije i majstore. Poznate ličnosti poput Halida Bešlića, Danisa Tanovića, Ahmeda Imamovića i Aleksandra Seksana njeni su bivši učenici.