“Ti Bošnjak?”, upita me licem stopostotne naivčine i dobričine. Isprva me nasmijao jer me je to podsjetilo na stare američke filmove o Tarzanu. “Ja Bošnjak”, odgovorih dok su mi obrazi podrhtavali od smijeha na pomisao da mu repliciram s: “Ja Tarzan, ti Jane.” Ali, brzo sam se uozbiljio jer me je Hifzija zagrlio i počeo plakati
, ukratko bih rekao po njegovom trošnom izgledu i očiglednoj skromnosti da je teški radnik, treća smjena. Čuo je da govorimo naški i prišao.</p>
<p>“Ti Bošnjak?”, upita me licem stopostotne naivčine i dobričine. Isprva me nasmijao jer me je to podsjetilo na stare američke filmove o Tarzanu. “Ja Bošnjak”, odgovorih dok su mi obrazi podrhtavali od smijeha na pomisao da mu repliciram s: “Ja Tarzan, ti Jane.”</p>
<p>Ali brzo sam se uozbiljio jer me je Hifzija zagrlio i počeo plakati. Kao da se uhvatio za posljednju slamku spasa pred utapljanje. Potonusmo zajedno, a s nama i čitavo stoljeće naših muka i pregaženih identiteta, zaljuljala se stanica Sirkeci kao brod, a ljubavi se pretvoriše u tuge.</p>
<p>Hifzija ne zna bosanski. Shvatio sam da je iz Sandžaka izbjegao pedesetih godina prošlog stoljeća kao šestogodišnjak. Nešto mi je pokušao govoriti, ali nismo se razumjeli. Onda smo plakali zajedno bez riječi i neka se zna da je to bilo onako pravo ženski i da nas nije bilo stid zbog toga. I tako to biva, od premalo ljubavi čovjek uvehne, a od previše postane gizdav, pa to mora na koncu negdje isplakati. Pa gdje to u svijetu možeš biti plačan i poseban samo zato što si Bošnjak? Eto, u Turskoj.</p>
<p>P.S. Nešto sam kontao da bi trebalo dovesti Emira Suljagića, da ga stavimo uz štand, stavimo mu oko vrata tablu na kojoj piše “Bošnjak”, pa da ga grle i malo nas razrahate od tolike ljubavi i plača. A njemu bi godilo, bilo bi mu, sirotom, bolje. U glavi, a gdje drugdje. I Reufa Bajrovića smo mogli dovesti, da uz Emira prostre kutiju za donacije u nevladin sektor. I njegovom poguzijskom foteljašenju bi to, bez sumnje, godilo. A braća Turci bi na djelu mogli vidjeti kako izgleda bosansko-građanska dupeglava.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Oprostite na mom nekakvom nemačkom znanju tog jezikaSljedeći članak
Zbog čega se medijima sve manje vjeruje
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo