Nekad opskurna ideja ograničena na mračne kutove interneta, antiislamska ideologija sada je vidljiva u svakodnevnoj politici Zapada. Kako se to dogodilo, pita se Andrew Brown u tekstu objavljenom proteklog vikenda u britanskom Guardianu

U julu 2011. godine mirnu evropsku prijestolnicu potresla je eksplozija bombe, praćena zbunjujućim izvještajima medija. Nakon što su objavljene prve vijesti o mrtvima, jedna je mala skupina internetskih komentatora odmah reagirala, iako su mediji bili oprezni i odbijali identificirati napadače. Odmah su znali što se dogodilo – i ko je kriv. “Ovo je bilo neizbježno”, objasnio je jedan od anonimnih komentatora. I to je bio samo početak. “Evropa je zaražena otrovnim parazitskim štetočinama”, objasnio je drugi. Kako su vijesti postajale sve gore, grupa je postajala sve veselija i samouvjerenija. Automobilska bomba u Oslu praćena je izvještajima o masovnoj pucnjavi u obližnjem kampu za tinejdžere. Jedan je komentator “gotovo plakao od sreće” jer su se njegova predviđanja o opasnosti islama pokazala tačnim. “Masakr u dječijem kampu”, napomenuo je drugi, “mučan je podsjetnik koliko je zao i sotonistički kult islama.”

VISOKI NORDIJSKI MOMAK

Kada su se pojavile informacije koje upućuju na to da bi napadač mogao biti “visoki nordijski momak”, jedan od komentatora pod nadimkom Fjordman shvatio je pravu prirodu katastrofe. “Sudeći prema nekim nedavnim informacijama, mora se tretirati kao ozbiljna mogućnost da je to zapravo neki Timothy McVeigh, a ne musliman. Prerano je reći. Ako se to zaista dogodilo, to bi praktično uništilo moju zemlju i uvjete rada za ljude poput mene bi učinilo nevjerovatno teškim.” Istina se pokazala gorom: masakr u Oslu muslimani nisu počinili. To je bilo djelo bijelog supremaciste Andersa Behringa Breivika. On je detonirao bombu u Oslu usmrtivši osam ljudi, a potom je 69 drugih ljudi, od kojih su mnogi bili tinejdžeri, ubio u kampu za mlade norveške laburističke stranke. Prema manifestu koji je objavio na internetu, Breivik je bio izravno inspiriran blogom “Gates of Vienna”, na kojem su se svi ti komentari pojavili na dan pokolja. Breivik je ideologiju koja je pravdala njegova ubistva nazvao “bečkom školom”.

Fjordman, čije je pravo ime Peder Are Nøstvold Jensen, živi povučeno u norveškoj provinciji i uspio je izbjeći svjedočenje na suđenju Breiviku, zahvaljujući intervenciji moćnih odvjetnika koje je platio Bliskoistočni forum, desničarska američka skupina. Jensenov utjecaj na Breivika, koliko god bio posredan, bio je značajan. Breivik je posudio dio naslova svog manifesta Evropska deklaracija o neovisnosti iz jednog od Fjordmanovih blogova, a mnoga poglavlja u njemu bila su jednostavno prepisivanje Fjordmanovih postova na raznim blogovima, uglavnom “Bečkim kapijama” i na nadaleko poznatom i strastveno anti-EU mjestu pod nazivom “Brussels Journal”.

“Bečkim kapijama” upravljao je i još uvijek upravlja Edward Ned May, američki kompjuterski programer iz Washingtona. Bilo je među prvima u valu blogova kojima se u SAD pozivalo na rat nakon šoka 11. septembra. Ime je taj blog dobio po opsadi Beča 1683. godine, nakon što je osmanska vojska poražena od vojske koju je predvodila Poljska. Suštinska teza tog bloga jeste da je to bila samo jedna bitka u dugom ratu i da Evropi i njenoj civilizaciji stalno prijeti muslimanska invazija. Na ovim internetskim forumima priča je vazda ista. Liberalna hunta urotila se s neprijateljskim muslimanskim moćnicima kako bi predala radne ljude i građane islamu. To je bio animirajući mit blogera koji su se, nazivajući sebe “kontra džihadom”, okupljali na Bečkim vratima i sličnim mjestima istomišljenika. Taj je mit nadahnuo Breivikovo nasilje, taj je mit oblikovao poruku rasističkih krajnje desnih stranaka koje su transformirale evropsku politiku u posljednjem desetljeću.

Ali, sve te kasnije teorije zavjere imale su za inspiraciju utemeljeni mit o savremenoj islamofobiji: izmišljeni zaplet, poznat kao “Eurabija”, kojim se želi uništiti evropska civilizacija. Nekad ideologija ograničena na mračne uglove interneta, ideja “Eurabije” vidljiva je danas u svakodnevnoj politici SAD-a, Australije i većine evropskih zemalja. Kada Trump tvita o napadima nožem u Londonu i lažno tvrdi da je broj zločina u Njemačkoj “u porastu”, on se tada poziva na eurabijski mit uzet kao jasnu činjenicu u Fox Newsu kojom se tvrdi kako su evropski liberali predali svoje gradove muslimanskim zločincima.

MIT KĆERKE NILA

“Eurabija” je izraz skovan sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je oživjela Gisèle Littman, Jevrejka rođena u Egiptu, koja je nakon Sueske krize pobjegla iz Kaira u Britaniju, a zatim se 1960. preselila u Švicarsku sa svojim suprugom Englezom. Pisala je pod pseudonimom “Bat Ye'or” (hebrejski za “Kćerku Nila”). U nizu knjiga, izvorno napisanih na francuskom jeziku, a objavljenih od devedesetih pa nadalje, ona je razvila veliku teoriju zavjere u kojoj je EU, predvođena francuskim elitama, provodila tajni plan prodaje Evrope muslimana u zamjenu za naftu.

Izvorni negativac njenog mita bio je Charles de Gaulle. Teško je razumjeti kako se De Gaulle, koji je vodio francuski otpor nacistima i bio vjerovatno u historiji najveći konzervativac među francuskim državnicima, može zamisliti kao čovjeka koji je izdao zapadnu civilizaciju za novac. Francuska krajnja desnica mrzila je De Gaullea i nekoliko su puta na njega pokušali atentat. Ne samo što se De Gaulle borio protiv vlade Vichyja već je i priznao poraz u dugom i jezivo krvavom ratu za nezavisnost Alžira. Dao je toj arapskoj muslimanskoj zemlji slobodu na štetu francusko‑kršćanskog doseljeničkog stanovništva, koje se moralo povući u Francusku (i čiji su potomci činili okosnicu Nacionalnog fronta Jean-Marie Le Pen). Francuska krajnja desnica shvatila je kao izdaju pristajanje na alžirsku nezavisnost. Muslimani su, u borbi rivalskih kolonijalizama, kršćanskih i muslimanskih, ostvarili veliku pobjedu u Alžiru. Ko ih nakon toga i gdje može zaustaviti?

Argumentacija Gisèle Littman, uokvirena njenim iskustvom iz Egipta, bila je da je islam nametnuo status građana drugog reda svim nemuslimanima kojima su vladali. Sada bi se takav status trebao proširiti i na Evropu. Littman je vidjela pipke velike zavjere u odborima kakav je, recimo, “Evroarapski dijalog”, institucija koju su sedamdesetih godina osnovale EEZ i Arapska liga, kako bi potaknule veću raspravu između regija. Njenu teoriju zavjere izraelski historičar Robert Wistrich odbacio je 2006. godine kao “protokole briselskih staraca”, ali ono što je najvažnije bilo je mjesto koje je odabrao da ospori njezine ideje: konferencija u Jeruzalemu o antisemitizmu na koju je bila pozvana uprkos nedostatku akademskog statusa.

Littman je nakon konferencije dala intervju za list Haaretz, u kojem je kazala kako se sve promijenilo nakon 11. septembra. “Sigurna sam da su napadi probudili ljude u SAD, uključujući i jevrejsku zajednicu koja je to sve ignorirala jer više pripada ljevici.” Objasnila je Haaretzu kakvu budućnost predviđa Evropi. “Sada idemo ka totalnoj promjeni u Evropi, koja će biti sve više islamizirana i postat će politički satelit arapskog i muslimanskog svijeta.” To je bila ideja kojom je bio očaran Norvežanin Jensen i koji ju je, kao Fjordman, prenio Andersu Breiviku.

Jensen je neobičan među zagovornicima “Eurabije” po tome što je zapravo jedan od rijetkih koji je imao stvarnog dodira s muslimanskim svijetom i čak govori arapski. Sin je socijalističkog političara u Norveškoj, a arapski je studirao u Kairu. Godine 2000. u Norveškoj je razgovarao s lokalnim novinarom i oduševljeno je govorio o svojim domaćinima u Egiptu. “Izvan turističkih područja susrećete ljubazne, gostoljubive, znatiželjne i otvorene ljude koji vas žele upoznati. Bio sam dio njihove svakodnevice. Pozvani smo u njihove domove, zajedno razgovarali i pušili šišu.”

Jensen je bio u Kairu u vrijeme napada 11. septembra. Kaže da je tada vidio da postoje neki muslimani koji su slavili pokolj, a također je vidio da to nije navedeno u norveškim novinama. Sljedeće godine radio je za norveško Vijeće za izbjeglice u Hebronu na okupiranoj Zapadnoj obali. Neobično se, među Skandinavcima koji su radili s Palestincima u Izraelu, poistovjetio s Izraelcima. Izbjegao je samoubilački bombaški napad u Tel Avivu, u baru u kojem su njegove kolege ubijene u drugom napadu prethodne godine. Iskustvo je učvrstilo njegov rastući strah i odbojnost prema islamu.

Činjenica da je norveška štampa držala općenito propalestinsku liniju, dok su on i njegovi prijatelji bili žrtve palestinskog terorizma, pomogla je uvjeriti Jensena da je islam egzistencijalna prijetnja evropskoj civilizaciji koju politički korektni establišment namjerno ignorira. Poput Littman, i on ne priznaje niti jedan element nacionalizma u palestinskoj svijesti: sve je to arapsko ili muslimansko. Zapravo, uvjerenje da je islam neprijateljski raspoložen prema nacionalnoj svijesti prilično se široko drži na desnici: filozof Roger Scruton iznio ga je u kontroverznom govoru o nacionalnosti u Mađarskoj 2013. godine, u kojem je uporedio evropske kršćanske nacije s islamskim carstvima.

Godine 2003. Jensen se vratio u Norvešku, gdje je pokušao izgraditi ime intelektualca. U početku je bio neprijateljski raspoložen prema feminizmu, optuživši feministice da uništavaju norvešku muškost, ali žarište njegove zabrinutosti ubrzo je prešlo na islam. Počeo je pisati pod pseudonimom “Norveški ćafir” na američkom blogu “Little Green Footballs”, koji je glasno i žarko podržavao invaziju na Irak. Otad se njegovo pisanje pojavljivalo na engleskom, na blogovima s američkim hostingom.

VELIKA ZAMJENA

Eurabijska zavjera najviše se svidjela onima koji dugo naziru sukob između islama i judeokršćanskog zapada s Izraelom kao progonjenim čuvarom zapadnih vrijednosti. Ti su ljudi, velikim dijelom s američke desnice, bili među najranijim eksponentima “Eurabije”, ali njihov stav nije bio široko rasprostranjen u Evropi. Ono što je šire prihvaćeno među Evropljanima bio je skup ideja o globalnoj migraciji. Nastao je u Francuskoj i postao poznat kao “velika zamjena”.

Ideja o velikoj zamjeni nastala je u izrazito rasističkom francuskom romanu iz sedamdesetih Kamp svetaca, u kojem je Francuska podvrgnuta invaziji izgladnjelih, seksualno zaluđenih indijskih izbjeglica na koje francuska vojska nije spremna otvoriti vatru. Moralna poduka knjige jeste da zapadnu civilizaciju može spasiti samo spremnost na klanje siromašnih tamnoputih ljudi. Steve Bannon, jedan od utemeljitelja desničarske stranice Breitbart i bivši savjetnik Donalda Trumpa, više se puta referirao na taj roman.

Goli rasizam Kampa svetih tokom osamdesetih i devedesetih uglavnom ga je držao van javne rasprave. No, uspon islama kao globalne sile omogućio je preinačenje nekih pitanja. Demografsko skupljanje s kojim je suočena Evropa stvarno je i nesporno, a bilo je očito i u prvim godinama ovog stoljeća. Mnogo veći natalitet bilježi se u subsaharskoj Africi i južnoj Aziji. U 2002. i Rusija i Pakistan imali su oko 145 miliona stanovnika; do 2017. godine Rusa je bilo 144, a Pakistanaca 200 miliona.

Sljedeća faza u razvoju ksenofobičnog populističkog svjetonazora bila je spajanje dvaju narativa, tako da su islam i muslimani postali i zavjera i demografska prijetnja. Napadi 11. septembra izmijenili su stav prema islamu u većem dijelu Evrope i SAD-a. Izrael i SAD sada dijele isti osjećaj o tome da su ih napali muslimani. Bez 11. septembra, Littman bi ostala opskurni osobenjak, a Jensen samo opskuran, ali napad na WTC izazvao je jak eho ranjenog američkog ponosa i nacionalizma, što je dovelo do pustošenja cijelih zemalja, Afganistana i Iraka i mnoštva ubijenih. Teorije o opasnosti islama hrabrile su gladni narod.

Jedan od mnogih loših plodova 11. septembra bio je novi ateistički pokret, fenomen obilježen nepokolebljivim neprijateljstvom prema islamu. Knjiga američkog pisca Sama Harrisa Kraj vjere iz 2004. danas zvuči kao pisanje Littman bez neugodnih opaski o činjenicama koje je lahko opovrgnuti. “U ratu smo s islamom”, piše on. “Možda neće poslužiti našim neposrednim vanjskopolitičkim ciljevima da naši politički lideri otvoreno priznaju tu činjenicu, ali to je nedvosmisleno. Nije samo da smo u ratu s inače mirnom religijom koju su ‘oteli’ ekstremisti. (…) Oružani sukob ‘u odbrani islama’ vjerska je obaveza svakog muslimana. Islam, više nego bilo koja druga religija, osmislio je temeljiti kult smrti.”

U jeku iračkog rata i nakon invazije izvještavanje u američkim novinama i na televiziji bilo je, za evropsko oko, u krajnosti šovinističko. Mogućnost poraza bila je nezamisliva. Unatoč tome, novi val blogera počeo je koristiti izraz MSM za “mainstream medije” kao omalovažavajuću referencu na veliku pretpostavljenu neutralnost velikih medijskih organizacija. Jedan od prvih i najutjecajnijih od njih bio je “Little Green Footballs”, koji je osnovao i vodio Charles Johnson, nekadašnji gitarista iz Los Angelesa, koji se zanimao za web-dizajn.

Jensen je, komentirajući na toj stranici “Little Green Footballs” pod nadimkom “Norveški ćafir”, distribuirao eurabijske ideje. Druga stranica bila je “Bečka vrata”, kojom je upravljao Ned May. Zatim je tu bio “Jihad Watch”, kojom je upravljao američki autor Robert Spencer. I Spencer i njegova bliska saradnica Pam Geller bili su zabranjeni u Velikoj Britaniji 2013. godine zbog davanja izjava koje bi mogle podstaći mržnju i nasilje između zajednica.

Jedini evropski blog u ovoj konstelaciji bila je fanatično antievropska stranica “Brussels Journal”, na kojoj je svoj doprinos dao konzervativni poslanik Daniel Hannan. “Journal” je vodio Paul Beliën, krajnje desni belgijski novinar i autor. Jensen je bio aktivan na svim tim mjestima, sudjelujući u raspravama u kojima su eurabijska uvjerenja potaknula nešto što je sebe nazivalo pokretom protiv džihada. Svijet blogova o kontra džihadu pretvorio je politiku u gigantsku internetsku igru. Svako se mogao igrati i svi su u njemu mogli pronaći svoje unutarnje dijete. Granice između tih blogova i MSM-a bile su porozne. Neki su autori imali za cilj osnažiti ton o opasnosti muslimanske imigracije: bivši kolumnist Financial Timesa Christopher Caldwell objavio je 2009. knjigu Razmišljanje o revoluciji u Evropi, koja rekapitulira ideju o sporoj muslimanskoj barbarskoj invaziji. “I imigranti donose puno nereda, muke i kriminala. (…) Muslimanska kultura neobično je puna poruka koje iznose praktične prednosti reprodukcije. (…) Ako šetate sjeverno preko Piazza Della Repubblica u Torinu, vidite, mutatis mutandis, što su Rimljani vidjeli. Istočno ostaju dvije dobro očuvane rimske kule, pa tako i zidovi izgrađeni kako bi odvojili građane od barbara. Danas, u razmaku od oko 60 sekundi pješice, od živahnih dućana i vinskih barova, kroz živahno multietničko tržište, prelazite u jedan od najugroženijih sjevernoameričkih slamova Evrope.”

Neki su bili manje prefinjeni. Godine 2004. godine Daily Telegraph dao je kolumnu kanadskom autoru Marku Steynu. Propast i užas bili su sve što je vidio u budućnosti Evrope. Već 2002. godine rekao je kako “smatra da je lakše biti optimističan u pogledu budućnosti Iraka i Pakistana nego, recimo, Holandije ili Danske”. U terminima koji su prihvatili Jensena, Breivika i manifest osobe optužene za pokolj u novozelandskom Christchurcu, Steyn je napisao (a Telegraph objavio) i ovo: “U demokratskom dobu ne možete zanemariti demografiju – osim kroz građanski rat. Jugoslaveni su to shvatili. U 30 godina prije raspada te zemlje, bosanski Srbi su se smanjili sa 43% na 31% stanovništva, dok su bosanski muslimani porasli sa 26% na 44%.”

Onda uporedite pisanje Steyna 2005. godine s manifestom Patricka Crusiusa, koji je priznao ubistvo 22 osobe u američkom El Pasu ranije ovog mjeseca. “Ovaj napad je odgovor na latino‑invaziju na Teksas. Oni su ga potakli, ne ja. Jednostavno branim svoju zemlju od kulturne i etničke zamjene prouzročene invazijom. (…) Amerika truli iznutra, a miroljubivi načini da to zaustavim izgledaju gotovo nemoguće.” Godine 2007. vjernici kontra džihada počeli su se susretati u stvarnom svijetu. Nakon preliminarnog sastanka blogera, komentatora i danskih i norveških simpatizera u Kopenhagenu, kojem je prisustvovao Jensen, u maju 2007. u Bruxellesu je organizirana konferencija, a krajnje desna flamanska stranka Vlaams Belang okupila je većinu ideologa “Eurabije” jer su te ideje pokušali pretvoriti u pokret. Littman je bila glavni govornik. Bili su prisutni i Geller i Robert Spencer iz SAD-a i Gerard Batten, kasnije nakratko vođa Ukipa u Britaniji. Ted Ekeroth, švedski desničarski nacionalista, također je prisustvovao.

Kako su se i Ukip i Švedski demokrati uspjeli pretvoriti u moćne političke snage, zabrinutost zbog terorizma prerasla je u mnogo šire strepnje oko demografije i statusa unutar starog poretka. Kontra džihadisti, jednako kao i njihovi neprijatelji, vjerovali su da ulaze u apokaliptičnu bitku između dobra i zla. Postojali su znakovi, čak i prije Breivikovih ubistava, da će se originalni eurabijski front raširiti. Oni koji su se općenito protivili imigrantima počeli su se odvajati od onih koji su posebno mrzili muslimane. Johnson, osnivač “Little Green Footballsa”, ekskomunicirao je većinu svojih sljedbenika 2010. godine zbog sve veće bliskosti strankama Zapadne Evrope za koje je smatrao da su porijeklom fašističke: Vlaams Belang u Belgiji i Švedski demokrati, te Engleska liga odbrane.

Antimigrantsko pravo imalo je dobre razloge za odvajanje od antimuslimanske desnice. Komentari kao što su Douglas Murray i Caldwell prilično su iskreno vjerovali da je Breivik poludio i da njegovi postupci nemaju veze s idejama koje je zagovarao. Činilo se da će neka vrsta pragmatizma prevladati. Nada se sada čini varljivom. Ono što se promijenilo bilo je prije svega izbor američkog predsjednika Donalda Trumpa, čiji je tadašnji savjetnik Bannon vjerovao u “brutalni, krvavi (…) globalni rat” protiv “islamskog fašizma”.

Od Breivikovog masakra njegova su vjerovanja postala samo raširenija. Ona su se proširila u politiku svih evropskih zemalja. U kampanji za evropske izbore ovog maja njemačka krajnje desna stranka AfD izbacila je plakate na kojima se vidi gola bijela žena koju mjerkaju tamnoputi muškarci, jedan je zabio prste u njezina neopiruća usta. “Evropljani, glasajte za AfD, tako da Evropa nikad ne postane Eurabija”, stoji na plakatu. Milioni ljudi koji nikada nisu čuli za Bat Ye'or, Fjordmana ili čak Breivika i Bannona sada razumiju taj poster. Sada vjeruju da se sva politika svodi na riječi jednog od Trumpovih tvitova. “Gubitnici žele sve ono što imate, ne dajte mu. Budite snažni i napredujte, budite slabi i umrite.”

Ali, ko su u ovoj situaciji gubitnici, a ko jaki? Prije nekoliko dana, u očiglednom pokušaju oponašanja Breivika, bogati, nezadovoljni mladi Norvežanin Philip Manshaus pucao je kroz ulazna vrata džamije u predgrađu Osla, gdje je živio. Na zemlju ga je oborio nenaoružani 65-godišnji musliman Mohammed Rafiq, koji ga je zatim držao uz pomoć drugog muškarca, sve dok nije stigla policija. Na blogu “Bečka vrata” ova epizoda nije smatrana dostojnom spomena. Umjesto toga, odanim čitaocima rečeno je da su muslimani bili odgovorni za nedavnu okrutnost prema životinjama u Švedskoj.