fbpx

Kada te političari optuže, postaneš nevidljiv i nepotreban

Na ulici me komšije i poznanici gotovo ne primjećuju. Ni carinski prijatelji. Vidim ja njih, naravno, iz daljine... Kad mi priđu blizu, okrenu se prema izlogu ili uđu u prodavnicu. Ili “ne čuju” moj pozdrav. Da, da, osjećaš da si potpuno nevidljiv. Ali, jedini od prijatelja koji se iz daljine smijao i prijateljski mahao bio je Ševkija Džiho. Nije ga bilo briga što će “svjedoci susreta” pričati

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI