Zamolio sam gospođu Stellu da mi da jednu Enverovu fotografiju. Izvadila mi je iz ladice identičnu onoj na njezinu klaviru. Zahvalila mi se na riječima izgovorenim na Mirogoju. Zagrlio sam je. Opraštao sam se od Envera pogledom po staklenim vitrinama punim njegovih uvezanih, neobjavljenih rukopisa...
Prethodni članak
Skraćivanje do neprepoznavanja: BŠMO, dobri narodeSljedeći članak
Hasanaginica se kupa u moru
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo