Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku reprizu dosadne utakmice Bundes lige. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe
 već neku djevojku iz trećeg svijeta koja se u Njemačkoj na jedvite jade skrasila. Žao mi da urlam na nju, nekako ne ide. Otići ću na desk gdje mi trebaju dati vaučere za hotel pa ću se tamo izderati.</p>
<p>Ping-pong je trajao i trajao, bacali su me od jednog do drugog terminala. Iscrpljen, konačno nađoh mjesto koje sam tražio. Tu me dočeka neki Indijac s turbanom, uposlenik, dade mi broj i reče da sačekam. Bijes me nije popuštao. Neko će morati istrpjeti moje polusatno izlaganje o svemu što me trenutno tišti. Moj se broj pojavi na displeju, u tri se skoka nađoh pokraj pulta. Zamahnuh da nešto kažem kad ugledah Helgu. Žena me pogleda preko naočala, vidim da joj nije ni do čega. Ugasih motornu pilu, shvatih uzaludnost svog otpora, noćenje mi ne gine. Dade meni Helga sve te vaučere za hotel i klopu, i uturi kartu za sutrašnji let. Popišan, pokupih se na terminal za autobuse koji razvoze slučajeve poput mog.</p>
<p>Nakon pola sata vožnje, kroz špagete puteva oko aerodroma izbaciše nas pred neku zgradu usred ničega. Hotel “Intercity”, breakfast included, dinner EUR 20 per person. Dobro. Ljubazna djevojka iza recepcije pogleda papire, dade mi magnetnu karticu od sobe. Vukao sam se prema sobi kao navijač Želje nakon poraza od Sarajeva (crknite, miševi!), hodnik je kao u seriji <em>Twin Peaks</em>, kao da je David Lynch lično lijepio tapete. Nigdje živa roba. Ušao sam u svoju sobu, ali nijedno svjetlo neće da se upali. Šta je ovo? Kakva je ovo navlaka? Da idem nazad do recepcije, ofirno je, provalit će se papak. Gledam ima li gdje da se kakav osigurač zavrne. Ništa. Pogledah malo bolje, kad ono pokraj vrata na zidu stoji elektronski čitač, palac neki. Priđoh, ubacih unutra magnetnu karticu od sobe, kad BUM! Svjetla se upališe, proradi klima, sve, sve. Žedan sam. Gladan sam.</p>
<p>Izađoh iz sobe i krenuh nazad prema recepciji. Od recepcije skrenuh desno prema restoranu. Nigdje živa roba. Zakoračih u hladan i sterilan restoran, pokušali su s nekoliko savremenih umjetničkih fotografija razbiti ledolomca, ali džaba. Iz nekog ugla izmigolji se konobar s osmijehom na licu i stade pokraj stuba od kojeg je počinjao buffet. Uzeh tanjir i krenuh da ga punim svim i svačim. Gladne oči, zinula guzica, trpaj, trpaj. Konobar je išao iza mene i poravnavao hranu u posudama, da sve izgleda kao da tu niko prije nije bio. Brrr. Ovo više nije bio <em>Twin Peaks</em>, nego hotel iz filma <em>Shining</em> Stanleya Kubricka.</p>
<p>Klopa nije bila toliko loša. Klasični hotelski lanac, sve je dizajnirano i industrijsko, balansirani ukusi. Pojavio se i kuhar, plah momak, dojadilo mu da tavori u kuhinji pa došao da provrti supu. Garant je neki metalac, puši travu napolju, tetovaže vire iz svih pukotina. A onda, kao da je neko naredio, restoran se popuni gostima, mjesto živnu. Suhoparnost je i dalje bila ista, samo je ljudski žamor zamijenio zujanje klime. A onda se sjetih i filma <em>Lost in Translation</em>, poistovjetih se s Billom Murrayom, s tom razlikom da Scarlett Johansson nema ni na mapi.</p>
<p>Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Natočih još jednu čašu mineralne vode s besplatne fontane. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku dosadnu reprizu utakmice Bundes lige između Herte i Schalkea 04. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe.</p>
<p>Gdje sam ja ovo? Šta ja radim ovdje?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
U raljama sveopće galame i sveznalačkih uvjerenjaSljedeći članak
LONDONSKIM AUTOBUSOM DO VRTA PATRICKA CAULFIELDA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo