Pun mjesec; drama, 2019; režija: Nermin Hamzagić; scenarij: Nermin Hamzagić i Emina Omerović; kamera: Amel Đikoli; montaža: Redžinald Šimek; muzika: Enes Zlatar; produkcija: SCCA/pro.ba; igraju: Alban Ukaj, Ermin Sijamija, Boris Ler, Lidija Kordić, Mediha Musliović, Edin Avdagić, Jasna Diklić, Muhamed Hadžović, Alena Džebo, Admir Šehović, Mirela Lambić...

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Nakon svjetske premijere na Film Festivalu Cottbus, gdje je osvojio dvije nagrade, onu ekumenskog žirija, kao i priznanje Albanu Ukaju kao najboljem glumcu, debitantski film Pun mjesec mladog bosanskohercegovačkog režisera Nermina Hamzagića prikazan je i pred domaćom publikom. Iako je premijeru imao na festivalu koji ne pripada A festivalskoj klasi, Hamzagićev film izazvao je veliku pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini, što zbog intrigantnog sadržaja i strukture u koju je postavljen, što zbog pozitivnih kritika koje su se prenosile među publikom. Na koncu, može se reći da su takve reakcije i opravdane jer je riječ o ostvarenju koje dokazuje da je scenarij moguće prilagoditi budžetu i u njegovim okvirima snimiti uspješan film, te jer je Pun mjesec filmsko djelo koje, uprkos klišeiziranosti i zgusnutosti sadržaja, kao i pojedinim dramaturškim nedostacima, uvjerljivo gradi prikaz apsurdne, bolne i tragične bosanskohercegovačke stvarnosti.

Sliku bosanskohercegovačke stvarnosti Hamzagić i Omerović smjestili su u policijsku stanicu u Sarajevu, za vrijeme jedne noći punog mjeseca, te ju razvijali koristeći se dramaturškim modelom jedinstva prostora i vremena, inače više svojstvenog teatru negoli filmu. Njegov glavni protagonist policijski je inspektor Hamza (Alban Ukaj), koji svoju sarajevsku večer pod punim mjesecom započinje vozeći trudnu suprugu u bolnicu, s čijom trudnoćom očigledno nešto nije u redu. Tokom vožnje uvjerava je da će se sve dobro završiti, ali već nakon telefonskog poziva od šefa Jasmina (Ermin Sijamija), koji mu govori da mu ne može dati slobodno, postaje jasno da on ne živi u idealno uređenoj državi i Hamzina privatna večer postaje kolektivna metafora tranzicijske bosanskohercegovačke stvarnosti.

Odmah po dolasku u stanicu, dočekuje ga prvi problem – tri tinejdžera mokre odjeće, koji su ukrali automobil i zatim s njim sletjeli u Miljacku. Nakon uloge brižnog supruga, scena saslušanja tinejdžera Hamzu predstavlja kao izrazito nasilnog inspektora koji ne bira sredstva da dođe do cilja, ali koji im naposljetku ipak šalje suhe majice kako se ne bi prehladili.

Uskoro će policijska stanica postati poprište raznoraznih događaja i slučajeva, kroz koje će proći mnoštvo likova sklonih nasilju i nemoralu, ali i onih koje je društvo učinilo takvim. Tako će se redom smjenjivati životne priče, o nasilniku s psom (Edin Avdagić), čija majka jedva preživljava od penzije, o mladoj djevojci (Lidija Kordić) koja se prostituira jer njena majka kozmetičarka (Mediha Musliović) ne može dovoljno zaraditi, o Muhamedu, prodavaču balona (Izudin Bajrović), koji više ne želi pristajati na “reketiranje” specijalca Kerima (Muhamed Hadžović), o napadnutom tehničaru Hitne pomoći (Admir Šehović), koji je zakasnio na intervenciju, o usamljenoj ženi Melihi (Jasna Diklić), koja umišlja i uporno prijavljuje “korake po tavanu”, a čiji sin s porodicom živi u inostranstvu. Negdje između, Hamza će uporno pokušavati doći do bilo kakve informacije o supruzi i bebi, ali mu se niko neće javljati jer, kako kaže doktorica Hitne pomoći (Mirela Lambić), nije nikoga “zakitio”.

S jedne strane, ovakva dramaturška struktura čini se iznimno zahvalnom i zapravo idealnom za izgradnju mikrosvijeta koji će metaforički ili čak u slučaju Punog mjeseca, gotovo doslovno, predstavljati makrosvijet, dok s druge zahtijeva provedbu određenih zakonitosti forme koje filmski autori često zanemare. Dakle, ako se za primjer uzmu žanrovski filmovi, kakvi su recimo Isijavanje (1980) Stanleya Kubricka ili Napad na policijsku stanicu 13 (1976) Johna Carpentera, u oba su slučaja protagonisti primorani boraviti u jednom prostoru, dok vanjski svijet uporno prijeti prodorom i osvajanjem. Ovakav scenaristički koncept umnogome pojačava dramaturšku napetost i prisiljava protagoniste na akciju i reakciju, a naposljetku i na promjenu, dok uporedo stvara centralni narativni sukob, onaj između glavnog lika i svih ostalih, više sile ili samog sebe.

Hamzagić je, uprkos odricanju od ovakve dramaturške specifičnosti, ipak uspio kreirati dinamično ostvarenje, barem u žanru drame, s učestalim promjenama u radnji, raznolikom paletom likova s međusobnom interakcijom, ali i iščekivanjem vijesti iz bolnice, što je donekle nadomjestilo manjak neizvjesnosti u mnogo jačem obliku prisutne u navedenim filmovima.

Nasuprot ovome, kao svojevrsni režiserski propust može se izdvojiti nedovoljna iskorištenost značenja pojma “punog mjeseca” – pojavi se u samo jednom kadru – a koje bi u sadržajnom, ali i vizuelnom smislu znatno doprinijelo stvaranju i razvoju atmosferičnosti te izgradnji cjelokupnog osjećaja u filmu. Kao što je to postigao Lars von Trier u naslovu Melanholija (2011), u kojem se istoimena planeta konstantno približava Zemlji te samim svojim prisustvom “pritišće” likove i direktno utječe na njih i njihove unutrašnjosti. Režiser je kao zamjenu za ovaj oblik postizanja stilizirane atmosferičnosti pronašao u stvarnosti, odnosno u realističnom prostoru oronulog, sumornog, jezovitog RTV doma, koji “igra” jednu policijsku stanicu, a čiji mračni hodnici i podrumi, zaista, podsjećaju na krugove bezizlaznog pakla kao alegorije svijeta današnjice. Hamzagićev “pakao” svakako podsjeća na onaj u naslovu Smrt u Sarajevu (2016) Danisa Tanovića, s ipak znatno manjom ulogom dodijeljenoj kameri, dok je montaža Redžinalda Šimeka umnogome primjetnija negoli u Tanovićevom filmu.

Najupečatljivije vizuelne trenutke u filmu, koji umnogome utječu na atmosferu, ali i služe kao svojevrsne “pauze” u radnji i isječci iz nekog drugog, ljepšeg svijeta, Hamzagić postiže prizorima dječaka s balonom, koje je, zbog sjedinjenja s ostatkom realističnog svijeta u filmu, moguće samo okarakterizirati kao čudne ili misteriozne, dok se naposljetku ne ispostavi da je riječ o halucinacijama i imaginacijama glavnog lika. Dječak koji mu se ukazuje jeste dijete koje on priželjkuje i godinama pokušava dobiti, a koje uspješno prolazi kroz sve mračne prostorije tragične bosanskohercegovačke svakodnevice i na koncu se penje iznad površine i izlazi na svjetlo neke ljepše budućnosti, koja istovremeno prvi put obasja i tek rođenog, stvarnog Hamzinog sina.

Nakon posljednjeg kadra u filmu, prvi dojam koji se javlja jeste da je riječ o ostvarenju do puknuća ispunjenom klišeima o životu u Bosni i Hercegovini, nabijenih u jedan prostorni i vremenski trenutak. Onim o korupciji u policiji i zdravstvu, o nezaštićenim medicinskim radnicima, o mladima koji spas nalaze u kriminalu i priliku za bolji život vide u prostituciji, o nepotizmu pri zapošljavanju, o mladom ocu koji ukrade cijeli bankomat jer ne može platiti liječenje svom bolesnom djetetu.

Iako poigravanje s klišeima uvjetuje razvoj narativa u ovom filmu i čini ga predvidivim, pa je tako moguće naslutiti opravdanja prijestupnika koji su to postali “jer su morali” zbog teškog života u Bosni i Hercegovini, konačni dojam koji ostaje jeste da je Pun mjesec apsolutno tačan, istinit i uvjerljiv film, produkcijske kreativnosti, rijetke skladnosti između odmjerene i eksplozivne glume, novog režiserskog glasa koji svoju generaciju hrabro gura naprijed, a koji na jednom mjestu okuplja sve bolesti i otvorene rane savremenog bosanskohercegovačkog društva.