S., opet, ima nekog amidžu koji je oženio pravoslavnu iz Banata, Radu. Rada se godinama druži s muslimanskim ženama i uz njih prihvatila i naše običaje, vjeru... Ona sad posti, a amidža, stari komunjara, jok. I ne samo što ne posti nego mu beskrajno ide na živce ta Rada koja posti
 Doduše, za ramazan ni kapi. “Njemu je ramazan gori nego majci, ali, opet, ima više sabura”, žali se S. na majku. “Ona mrsi za iftar, a on ni tada! On posti mjesec dana bez prekida.” Njemu odricanje od hrane i pića ne znači ništa, da je samo do toga, do hljeba i vode, mogao bi ramazan biti i godinu. Ali, pravi je post odricanje od onoga o čemu smo ovisni. Ko se oslobodi tog svakodnevnog balasta, one rutine kojoj robuje – taj posti. Što se S.-ovog oca tiče, svako treba živjeti i vjerovati kako misli da je najispravnije, ali je dobro da ljudi imaju neke osnovne osjećaje poštovanja jedni prema drugima. Dok god čovjek ima nešto što drži za sveto, za njega ima neke nade.</p>
<p>S., opet, ima nekog amidžu koji je oženio pravoslavnu iz Banata, Radu. Rada se godinama druži s muslimanskim ženama i uz njih prihvatila i naše običaje, vjeru… Ona sad posti, a amidža, stari komunjara, jok. I ne samo što ne posti nego mu beskrajno ide na živce ta Rada koja posti. On MUSLIMAN ne posti, a ona, Rada, našla da ga posti! I šta sad on da radi? E, on će Radi da uzvrati, da joj da uzdarje koje je zaslužila: sad će on malo preći na pravoslavlje, a pravoslavci, koliko mu je poznato, ne poste ramazan. Nabavio pravoslavni kalendar i hoće da poštuje sve svece. Doduše, ni pravoslavac nije lahko biti, od svetaca mu se zamantalo. Čim prođe ramazan, opet postaje MUSLIMAN.</p>
<p>“Luda kuća”, kažem S.-u.</p>
<p>“Kad se kuća pravi, Bog pomaže”, kao u nekom magnovenju ponovi komšijine riječi zbunjeni S.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
