Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama. Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako bi od njih u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje
 masovno napuštaju kola ostavljajući običnu raja da s mirom gledaju u prazninu.</p>
<p>Nekad se unutra nađu čitave grupe uposlenika osiguravajućih kompanija koji trune ili o poslu ili o vikendu provedenom po ekskluzivnom mjestima. Znaju biti toliko bučni u nadglasavanju pa je potrebno iz džepa izvući slušalice i pustiti bilo šta da se anulira nevjerovatna količina nepotrebnih podataka koje htio to čovjek ili ne ulaze u uši istovarajući poput kamiona svoj neželjeni teret.</p>
<p>Dobar dio putnika ionako sluša muziku, tapka nogama, otvara usta i udara rukama po bedrima. Zavisno od toga kojim se dijelovima grada prolazi, može se primijetiti i dominirajuća etnička struktura. U vozovima za Astoriju, dijelu grada u kojem žive naši, Grci, Rumuni, Bugari, mogu se primijetiti poznate fizionomije, može ih se prepoznati po načinu odijevanja, pa čak i po kupljenoj robi koju prte u kesama.</p>
<p>Nije jednostavno uposlenicima podzemne željeznice u New Yorku. Godišnje se kroz nju provoza dvije i po milijarde ljudi. Svašta ode u helać. Radi se u tri smjene da bi se popravili svi mogući kvarovi, da se zamijene šine i signalizacija, ofarbaju dotrajali stupovi, očisti smeće koje raja baca na sve strane. Posla je napretek, a novaca nikad dovoljno. Bez državnih subvencija, definitivno bi propali, iako jedna vožnja košta skoro tri dolara. Valja naći plaće za 50.000 ljudi koji se ubiše radeći po vlažnim i opasnim mjestima. Često se desi da neki od njih radeći izgube život.</p>
<p>Godišnje u podzemnoj pogine pedesetak ljudi u raznoraznim vrstama nesreća. Nekome ispadne telefon, pa skoči po njega, nekome se rub kaputa zaglavi u vratima, a poneki se klinac zakači s vanjske strane i, želeći pokazati hrabrost u igri “surfing the subway”, spuca pri punoj brzini u metalni stup. Često se desi da neki mentalni bolesnik nekoga gurne ispod šina. Razvila se poprilična paranoja u vezi s tim pa se dosta ljudi, čekajući na voz, drži podalje od perona.</p>
<p>Jednom sam posmatrao nekog momka koji je sjeo pokraj lika obučenog u maskirnu odjeću i, igrajući igricu na telefonu, ispružio lakat prema njemu. Navodno ga je tom prilikom i dotakao. Ovaj je skočio kao oparen prijeteći da će ga prebiti, a onda je krenuo s nabrajanjem mjesta po Bliskom istoku u kojima se kao vojnik borio. Postalo je skoro nevažno što ga je ovaj dotakao, krenulo je urlanje, a saga o ratnim putešestvijama tekla je punom parom. Svi smo morali slušati tegobno izlaganje i gledati ispred sebe. Niko se nije usudio uputiti mu pogled jer bi to ovoga moglo još više razbjesniti. Trajalo je to tako nekoliko stanica, pri čemu je momku koji ga je dotakao, a koji je u međuvremenu pobjegao nekoliko klupa dalje, nastavio prijetiti. Kada je izašao, prisutni su odahnuli znajući da je ovaj hladno mogao trznuti utoku i prošarati naokolo.</p>
<p>Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Svi su se pretvarali da ih ne vide. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako od njih bi u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje.</p>
<p>Izašao sam na sljedećoj stanici. Razočaran i zapitan zašto su svi ti ljudi, koji su civilizirano i strpljivo čekali da uđu u vagon, koji se u svojim zemljama guraju, tuku i laktaju, poprimili sve ono što čini ovaj grad – i dobro i loše. Na mnoga pitanja o svom sadašnjem okruženju neću dobiti odgovore, na ovo definitivno neću.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Pogled s Manhattana na turšiju moje majkeSljedeći članak
Izgledalo je kako smo tu zbog fudbala, a ne zbog rata
PROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja