Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

Piše: Sudbin MUSIĆ

Prijedorska mjesna zajednica Bišćani smještena je na jugozapadnom dijelu grada. Naslanja se na njegovu centralnu gradsku zonu, od koje je, s jedne strane, dijeli rijeka Sana, a s druge veliko Mataruško polje. Kada krenete iz Prijedora, prvo što vidite s desne strane puta jesu Bišćani, jedno od šest sela smještenih na brežuljcima tzv. Mataruškog Brda. Do 1992. godine, negdje u pola Bišćana, nalazila se kuća porodice Kadirić. Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Rođendanska proslava u mučnoj atmosferi u Prijedoru, gradu nad kojim se već počeo nadvijati crni oblak, bila je tek uvod u Bahrudinovo prebrzo odrastanje, dešavanja koja će zauvijek obilježiti njegov život. “Bili smo prosječna vesela radnička porodica koja nije odudarala od ostalih porodica u Bišćanima. Mati Bahra se starala o kući, meni i mlađem bratu Muhamedu, otac mukotrpno radio, a ja bio omiljena pojava u društvu i razredu”, započinje za Stav svoju životnu priču čovjek kojeg, kako nam kaže, i dalje od milja zovu Rudy.

NOĆ U “TRICI”

Bahrudinov otac Mirsad, kao i svi ostali Bošnjaci i Hrvati, nakon što je SDS preuzela vlast u Prijedoru, odmah će dobiti otkaz. “Raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj otac je sa zebnjom pratio, ali i dalje uvjeren da se ništa tako strašno u Bosni ne može dogoditi”, nastavlja Bahrudin. Prvi oružani incidenti i stradanja civila u Prijedoru desit će se već početkom maja 1992. godine. Veće vojne i policijske akcije uslijedit će krajem tog mjeseca. Nakon razaranja susjednih Hambarina, a zatim Kozarca, te čišćenja gradske zone Prijedora, područje lijeve obale Sane ostat će u izolaciji, podijeljeno na dva dijela naredna dva mjeseca. “Bio je ponedjeljak, 20. juli, i taj dan neću nikada zaboraviti”, priča Bahrudin. “Otac je razdvojen od nas i odmah poslije toga strijeljan, a ja s grupom muškaraca pretučen i deportiran u koncentracioni logor Keraterm.”

Bahrudin će s većinom pretučenih muškaraca koji su preživjeli etničko čišćenje, koje su tih narednih julskih dana na području lijeve obale Sane sprovodile srpske vojne i policijske snage, odmah po dolasku u Keraterm biti zatočen u zloglasnu halu tog logora. “Bile su užasne vrućine, a nas puna hala. Glad i žeđ bili su nesnosni, a od straha sam bio u nekom polusvjesnom stanju, sve do noći s 24. na 25. juli.” Te je noći u Keratermu počinjen masakr u kojem je u “trici” na licu mjesta ubijeno više od 120 logoraša. Prema sudskim svjedočenjima, 67 izranjavanih logoraša potrpano je u kamion s ubijenima. Nekoliko godina kasnije, pronađeni su u masovnoj grobnici Stari Kevljani. “Znam samo da je u jednom trenutku, u po noći, nastao opći haos, pucnjava i da su oko nas frcali meci. Oko mene je u ritmu rafalne paljbe prštala krv i dijelovi ljudskih tijela. Čuo se jauk i pomaganja. U jednom trenutku sam pao i osvanuo sav u krvi, u smradu i znojav. Nisam imao snage ni da govorim. Krvario sam…”

Bahrudin je te noći ranjen. U trenutku kada su logorski stražari zvali ranjene da idu “na previjanje”, kaže nam da ga je neki mladić iz Čarakova samo povukao ustranu i rekao da šuti i trpi jer će i ranjene pobiti. “Zaboravio sam mu ime i nadam se da je živ. Znam da se prezivao Redžić. Jedini sam preživjeli ranjenik iz ‘trice'”, priča Bahrudin.

Prijedorski logori smrti otkriveni su početkom augusta 1992. godine. Nakon ulaska stranih medija u logore, raspušteni su Keraterm i Omarska, a logoraši prebačeni u Trnopolje. Oni nesretniji na Manjaču. Bahrudin je prebačen u Trnopolje, gdje su se već nalazili njegova mati i brat. “Sva sreća da se rana na leđima nije zagnojila. Da smo ostali duže u Keratermu, ko zna šta bi bilo. U Trnopolju sam se umiješao među žene i djecu, a onda smo preko Vlašića, bez igdje ičega, deportirani za Travnik. A i sam sam bio haman dijete.”

ODLAZAK U AMERIKU

Kadirići će iz Travnika uspjeti prebaciti se do Hrvatske, a onda i u Njemačku, u kojoj su boravili do 1999. godine. “Njemačke vlasti su vršile pritisak na Bošnjake da se vrate natrag u Bosnu, a mi smo odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma shvatili da se kući u Bišćane neće moći tako lahko jer je Prijedor nakon svega ostao u RS-u, a oca više nismo imali. Odlučili smo otići za Ameriku”, priča nam Bahrudin.

Teško im je pao dolazak u Grand Rapids u državi Michigan. Posao je odmah po dolasku pronašao u jednoj građevinskoj firmi i upisao koledž. “Prvih nekoliko godina bilo je izuzetno teško. Danju sam teško radio, poslijepodne pohađao nastavu, noću učio… Ma bilo je svega. Možda su mi i zbog toga prošle tako brzo”, smije se Rudy. Nakon završetka koledža, Kadirići odlučuju pokrenuti vlastiti biznis. S obzirom na to da je veliki broj ubijenih muških starijih članova rodbine radio u građevini, a i sam otac bio majstor, odlučili su pokušati nastaviti porodičnu tradiciju. “Koledž Architectural Drafting and Design završio sam 2005. godine. Brat Muhamed i ja smo odmah poslije toga odlučili da se osamostalimo i započnemo vlastiti biznis, i to iz njegovog podruma. Tako je nastao ‘Titan’.”

“Titan Interiors” jeste firma specijalizirana za radove tzv. suhe gradnje, odnosno poslove s rigipsom i uređenjem interijera. Danas je to ozbiljna firma koja je realizirala mnogo velikih i zahtjevnih građevinskih poduhvata. Već prvih godina poslovanja Bahrudin i Muhamed uspijevaju zadobiti povjerenje poslovnih partnera. Uslijedili su sve veći poslovni poduhvati. Pored stambenih objekata, kompanija je svoj pečat ostavila i na velikom broju poslovnih zgrada, bolnica, školskih i tržnih centara te sakralnih objekata. Svakodnevno je rastao obim poslovanja, ali i broj radnika. Prema pisanjima američkih biznis-magazina, s ostvarenim rezultatima i poslovnom uspjehu koji je samo u 2016. godini iznosio 12,5 miliona američkih dolara vrijednih realiziranih projekata, kompanija “Titan Interiors LLC” proglašena je jednom od 50 najuspješnijih kompanija iz te oblasti u Sjedinjenim Američkim Državama.

“I eto, nakon svega desetak godina oranja i kopanja, neprospavanih noći i 24-satnih radnih dana, od nas dvojice, s koliko je firma startala, danas je narasla na preko 150 uposlenih.”

Bahrudin i Muhamed danas su porodični ljudi. Kaže nam da ga, nažalost, užasne slike iz Keraterma proganjaju i danas. “Žena mi je iz Prijepolja, a bratova je Sarajka. Ja imam četvero, a brat troje djece. Mati ima svojih sedmoro unučadi. Protjerali su nas troje, a danas nas je dvanaestoro i svi smo, Bogu hvala, živi i zdravi.” U Bosnu, kaže, dolaze kad mogu. Posao i porodične obaveze oduzimaju puno vremena. O budućnosti, kaže, ne razmišlja puno. Situacija u Bosni i položaj Bošnjaka u Prijedoru ga zabrinjavaju. “Teški su trenuci povratka iz Bosne u SAD. A onda, kada dođem, shvatim da sam i ovdje, ustvari, kod kuće. Tu živimo svoje živote, tu nam rastu djeca. Mi koji smo rasli u Bosni znamo da nam je srce 1992. godine prepolovljeno na dva dijela i da je taj drugi dio zauvijek ostao u Bišćanima. I da mi je neko rekao onu noć u ‘trici’ gdje ću završiti danas, rekao bih mu da je lud. Zato i ne želim da planiram puno. Jer, čovjek snuje, a Bog određuje!”