Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na televizor i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok
. Tu su desetine svesaka i notesa u kojima su uredno zabilježene sve uobičajene džematske stvari: dženaze, mevludi, gostovanja predavača, vjenčanja, akcije uređivanja i dograđivanja džamije, akike, ali i čitav niz drugih, naprvu ne tako tipičnih događaja koji su vjerno zabilježeni i predstavljaju pravu malu džematsku riznicu. Drugi kolega, opet, uredno vodi evidenciju svojih džematlija, i to tako da u svoje ćitabe vjerno evidentira sve važnije informacije o svakom domaćinstvu: stručnu spremu roditelja, vrstu poslova koje obavljaju, tok školovanja djece, materijalni status porodice, aktivnost u džematu, pa čak i vrstu bolesti i eventualnu terapiju koju neko od ukućana koristi.</p>
<p>Naravno, neko će to shvatiti ovako, a neko onako, ali je jamačno da nam nedostaje kulture pisanja i bilježenja. No, primarna namjera nije mi pisati o tome nego pribilježiti nešto što me je poprilično nasmijalo i relaksiralo, a, mora se priznati, takvih je tema u javnim medijima danas ponajmanje. Pažljivo sam slušao kolegu koji mi je s osmijehom na licu pripovijedao, pa ću pokušati da to što vjerodostojnije pretočim na papir.</p>
<p>Riječ je o tipičnoj seoskoj porodici, tačnije mužu i ženi koji se bore za svoje mjesto pod suncem. Jednog dana, saznavši da su u opticaju neke vrste donacija, muž se zaputi u grad kako bi se o svemu detaljnije raspitao. U općini je pokupio potrebne formulare koje je trebao odnijeti u neku od kantonalnih ustanova u Mostaru i predati na dalju obradu. Usput je kupio motorku, što je u nas uobičajeni, ujedno i kraći naziv za motornu pilu. Kupivši motorku, ispunio je jedan, a ako mu upali donacija, ispunit će i drugi dugo sanjani san, a onda će punim plućima krenuti u susret nekom novom, ljepšem životu.</p>
<p>Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na vidno mjesto – na televizor, i to na pleteni milijetić čiji se rub slijevao po vrhu ekrana – i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu kako bi je isprobao. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok, ljutito pripalio cigaretu i odsječno naredio ženi: “Idi po nju!”</p>
<p>E, tu i ženi “pukne film”, ali najprije strpljivo ode po motorku koja je neko vrijeme krkljala u šipražju i sama se ugasila, a onda mu, onako kako to samo Hercegovka zna, očita bukvicu i istrese sve u facu. U putu kući nije bilo razgovora. On je šutio i pušio, a ona se ponosno šepurila iza njega. Tek je u neka doba procijedio: “Kakva si, ne bi me čudilo da zbog tebe sutra džaba spucam i u Mostar!”</p>
<p>Nije mu replicirala. Ona je svoju pobjedu tog dana izvojevala i bilo je dosta.</p>
<p>Po običaju, žena je otišla u džamiju na jaciju, a on je ostao kući. I, kad će nešto biti, ono i bude.</p>
<p>Jedan mlađi momak bi e-mailom dobijao Muderizove hutbe, koje bi, potom, isprintao, umnožio i podijelio narodu u džamiji. Dijelio ih je i te večeri pa se žena vratila kući noseći papir na kojem je bila ispisana hutba. Vrlo je vjerovatno da te hutbe nikada nije ni čitala, ali ih je redovno donosila.</p>
<p>Ušavši u kuću, zatekla je muža kako spava pa ni njoj nije bilo druge nego se zaputiti u carstvo snova. Papir s hutbom ostavila je ondje gdje joj se najbliže zavrnulo, a to će biti – na televizor.</p>
<p>Iako se ostatak priče da naslutiti, spomenut ću kako su ranom zorom supružnici popili kahvu. Muž se, nakon toga, obrijao i opremio za čaršije i pred sami izlazak iz kuće zgrabio papir s televizora, tutnuo ga u lijevi unutrašnji džep kaputa i bez mnogo priče zamakao kroz selo. Živu muku je vidio dok se potucao po zgradama i kancelarijama mostarskim, tražeći onu u koju je trebao predati svoju aplikaciju na dalju doradu. Kada mu je napokon pošlo za rukom, izvadio je papir iz kaputa i predao ga, pretpostavljam, ne tako ljubaznoj službenici. Zapravo, i ako je bila ljubazna, hutba koju je upravo primila u ruke morala ju je natjerati na određenu vrstu neočekivane reakcije.</p>
<p>“Gospodine, ja vam pola ovoga uopće ne razumijem, a i ovo malo što kontam je sve samo ne aplikacija za donaciju!”</p>
<p>Kako je dalje tekao njihov razgovor, koliko je sve to trajalo i kako se muž uopće suzdržao da ne slupa sve pred sobom, nije poznato. Poznato je tek to da je kući stigao ljut kao ris. U prvi mah, žena koja tokom dana nije ni oko bacila ka televizoru, nije razumjela ništa. Tek kada je zapitala je li predao papire i hoće li biti išta od donacije, uslijedilo je pojašnjenje.</p>
<p>“Da sam aplicirao za izgradnju džamije, možda bismo se nečemu i mogli nadati. Ovako, nit’ sam šta pred'o, nit’ ćemo šta dobiti.’”</p>
<p>“Pa što, bolan ne bio, zar nisi pred’o?”</p>
<p>“Jesam, al’ tvoju hutbu. Žena se usafunjala dok je skontala šta sam joj dao. Obraz mi moj na pod spao. Da si mi u onaj mah bila blizu, namah bi te zadavio, k’o mačku!”</p>
<p>“Hej, teško meni! Pa, ja… Nisam je valjda na televizor ostavila!? Pa, junače, gdje su ti oči, što ne pogleda šta uzimaš? Vela havle, vela havle…!”</p>
<p>Prepirka je trajala još neko vrijeme i nije teško naslutiti u kom je smjeru išla. Muž je istresao iz sebe sve ono što nije uspio istresti na putu do kuće, a žena je uporno prebacivala krivicu na njega, sugerirajući kako je morao gledati šta meće u džep i šta daje nepoznatoj ženi na šalteru, naravno, šeretski se smjehuljeći onda kada bi bila sigurna da je muž ne gleda.</p>
<p>Ostalo je nepoznato šta je bila tema hutbe kao i to kako se muž iskopeljao iz neugodne situacije u Mostaru koja je dodatno neugodna jer službenica nije bila muslimanka. Poznato je jedino to da je kućnu čarku muž završio prijetećim tonom i ozbiljnim upozorenjem: “Da te više slučajno noge nisu odnijele u džamiju!”</p>
<p>Nije ga poslušala. I sad ide u džamiju i redovno uzima hutbe.</p>
<p>Ipak, ako ništa drugo, sad pazi gdje ih ostavlja.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Hoće l’Sljedeći članak
HUDAM ili libreto za balet
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo