Haverić nastoji totalitarni postupak fizičkih likvidacija, zbog drugačijeg mišljenja i političkog opredjeljenja, predstaviti kao nekakvu dobro poznatu civilizacijsku tekovinu i baštinu, te amnestirati i rehabilitirati komunistički režim. I na kraju krajeva, a što je najproblematičnije od svega, pokušava danas, u 21. stoljeću, normalizirati takvu nasilnu i krvavu političku kulturu i ideologiju koja pripada smetljištu historije.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Koliko mogu biti različiti javni imidž jedne političke organizacije i ono što zaista leži iza benigne fasade, najbolje demonstrira razlika između javnih nastupa vodećih ljudi Naše stranke i onog što zastupa glavni i odgovorni ideolog te stranke Tarik Haverić.

I dok iz službenih saopćenja i javnih nastupa ostalih kadrova ove stranke sipa navodna briga za pravedno društvo, dotle se iz svakog Haverićevog teksta kotrlja lavina najcrnjeg (auto)šovinizma. Haverić ima ozbiljan i dobro dokumentiran problem sa svakom manifestacijom autentične i autohtone bošnjačke misli, u bilo kojem historijskom periodu i obliku, te stoga nije nimalo iznenađujuće da je danas Haverić istovremeno i vjerni i pasionirani čitalac Stava, ali i jedna od onih kod nas tako čestih ličnosti koja pokušava javno djelovanje onih koji mu se ne sviđaju staviti na suprotnu stranu nekog univerzalnog, ali sebi prilagođenog spektra vrijednosti.

To je slučaj kada god Haverić pokušava da upotrebom mentalnog “srpa i čekića” kao analitičkog alata analizira tekstove koje objavljuje Stav.

Baš je tako i s najnovijim Haverićevim tekstom Viđenje i vađenje (I): Imati svoj Stav, koji naprosto pršti od zamjena teza, dvostrukih standarda, podvala, krivog citiranja i navođenja i, što je najgore od svega, najbezočnijeg pokušaja da se legitimizira i amnestira fizička likvidacija političkih neistomišljenika.

Dublja analiza i dekonstrukcija ovog problematičnog Haverićevog teksta zaslužuje zaseban članak, no zasad je dovoljno skrenuti pažnju na najsramotnije njegove dijelove u kojima Haverić bošnjačke političke predstavnike naziva “balijskim političkim šljamom”, a novinare Stava “balijskim medijskim šljamom”.

Ovakav nezapamćen govor mržnje, koji bi postidio i Rajka Vasića i Milorada Dodika, tek je otvorio apetit Haveriću da se pozabavi poređenjem mučki likvidiranog Mustafe Busuladžića s ratnim zločincem Dražom Mihailovićem. Takva vrsta poređenja za Haverića ima višestruku upotrebnu vrijednost. On pokušava da smrtnom presudom Mihailoviću – izrečenom nesumnjivom ratnom zločincu – amortizira nepravedno pogubljenje Mustafe Busuladžića i time komunističkim sudovima priskrbi moralni autoritet i legitimitet.

Ujedno nastoji sakriti činjenicu, sasvim očitu iz objavljenog zapisnika s Busuladžićevog saslušanja, da Busuladžićev najveći krimen u očima komunističke vlasti nije bio nikakav navodni ustašluk ili “handžarizam”, nego pokušaj poticanja Bošnjaka na samoorganiziranje na principu autonomije, i to u trenutku (1943. godina) kada je za NOP postalo izuzetno važno da za sebe pridobiju bošnjačke gradske mase.

Haverić nastoji totalitarni postupak fizičkih likvidacija, zbog drugačijeg mišljenja i političkog opredjeljenja, predstaviti kao nekakvu dobro poznatu civilizacijsku tekovinu i baštinu, te amnestirati i rehabilitirati komunistički režim. I na kraju krajeva, a što je najproblematičnije od svega, pokušava danas, u 21. stoljeću, normalizirati takvu nasilnu i krvavu političku kulturu i ideologiju koja pripada smetljištu historije.

Upravo iz tih razloga Haverić želi Busuladžića predstaviti mračnim ideologom, nekakvim fašistom i ustašom, mada su Busuladžićeva sudbina, njegova likvidacija, ali i pravi razlozi za nju daleko bliži sudbinama i razlozima zbog kojih su likvidirani Huska Miljković ili Muhamed Hadžiefendić nego bilo koji ustaški ili fašistički ideolog.

Iz istih razloga, iz patološke mržnje spram bošnjačke želje da se politički organiziraju i djeluju na nacionalnoj osnovi, Haverić bošnjačke političke predstavnike i novinare naziva “balijskim šljamom”. Baš zbog toga Haverić pokušava izmisliti, a zatim i detektirati nekakve današnje fašiste i neoustaše.

Upravo zato, na kraju svog teksta indirektno poručuje i priželjkuje da današnje “narodne neprijatelje”, ili kako ih Haverić u četničkom maniru naziva “balije”, uhvati nekakva panika jer će nakon izbora “on i njegovi” biti na vlasti.

Ovakvi izvitopereni svjetonazori i tumačenja, ovakav brutalan govor mržnje, ovakav četnički šovinizam i ne bi bio toliko problematična da ne dolaze od nekoga ko je, ponovimo to opet, ideolog Naše stranke, političke organizacije koja se predstavlja kao liberalna, a za ideologa ima totalitarnog šovinistu.