Ponekad pišem osjećajući da ću, ako kroz pisanje ne ispraznim glavu od svega što se u njoj nakupilo, prosto poluditi! – priča mi Nedžad, dok mi šetamo proplankom iznad Kaćuna
, majka je sa Nedžadom otišla u Žepče. Ti iste godine rodio sam se ja u Zavidovićima. I kao što smo od početka rasli u blizini jedan drugoga, a nismo se viđali, tako je ovo mimoilaženje potrajalo neobično dugo. Bivalo je da smo mjesecima u istom gradu, i čak da učestvujemo na istim simpozijumima, konferencijama i susretima, a da se mimoiđemo ne vidjeviši se, kao da naše trajektorije kontroliše neki moćan daljinski upravljač. Tako se i naš poslednji susret desio; sreli smo se, a ni on ni ja nismo znali da će onaj drugi poći na to nezaboravno putovanje u Kaćune…</p>
<p><em>Na šta prvo pomislite kad se sjetite određene ličnosti?! </em>Kad se sjetim Nedžada Ibrišimovića, ja odmah pomislim na kaćune i na zahvalnost! Kaćun je, botanički, biljka koju naš narod naziva još i salep. To je planinska biljka, iz familije orhideja sa dubokim korijenom. Kad vidite kaćun taj ukras i pravu rijetkost među biljkama, kraljevske purpurne boje, kako se u planinskoj livadi izdvaja od svih ostalih biljaka i nadvisuje ih, onda ste vidjeli i kraljevsku pojavu Nedžada Ibrišimovića kako se izdvaja od svih ljudi, dok prolazi ulicom prepunom pješaka i nadvisuje ih gotovo za glavu.</p>
<p><em>A i prezime ti je, brate dragi, baš lijepo! Ibrišimović – Ibrišim karanfil! A čuj tek kako zvuči i na latinskom: Dionthus superbus! </em>To sam mu spomenuo dok smo sjedili u Kaćunima. Tada smo i otkrili da smo prvo djetinjstvo proveli ne samo uz istu rijeku (Bosnu), gledajući iste oblake i slušajući iste gromove, nego da smo i brojali iste vagone što su na hiljade prolazile kompozicijama dugih teretnih vozova; razlika je bila u tome da je Nedžad prvi brojao one koji su išli prema sjeveru, iz Bosne, dok sam je prvi brojao one koji su išli prema jugu, u Bosnu! Iako djeca, zapazili smo još tada da je mnogo više punih teretnih vagona odlazilo iz Bosne, nego što je dolazilo u Bosnu; u Bosnu su uglavnom pristizali prazni vagoni.</p>
<p><em>Kaćun Nedžad Ibrišim Karanfil! </em>Blijede i gube moć sve one pompezne titule rimskih imperatora, saksonskih nadvojvoda, španskih vice-kraljeva, stepskih gospodara, hanova i sultana, mogula i maharadža! A i zar bi moglo biti drugačije!? Nije to što je Nedžad Ibrišimović pjesnik, dok bi oni mogli biti njegov stih njegove pjesme; ni to što je Nedžad skulptor, a oni bi mogli biti bista u njegovom ateljeu; ni to što je Nedžad slikar, a oni bi mogli biti portret njegove slike; ni to što je on dramski pisac, dok bi oni mogli biti tek neki lik njegove drame. To je zato što Nedžad zna nešto što ni jedan od vladara, <em>a malo ko od ljudi</em>, – zna! Zna šta znači zahvalnost i zna kome dugujemo zahvalnost!</p>
<p>Sunce sija, mrak razgoni, svijet obasjava, grije nas, a niko od ljudi ne vidi u tome ništa čudno i ne pita se kako je to moguće i zašto je to tako! Ali šta god im i najmanje zasmeta; bilo kakvo zlo, ili bol, glad, muka, zujanje komarca, dječiji plač, dosadni tipovi – odmah se počnu čuditi, žale se na sva usta, traže objašnjenje i pitaju šta su Bogu zgriješili kad ih je to i to snašlo. O vi, površni ljudi! A nikada se ne pitate čime ste zaslužili svoj život, zdravlje, radost, zanos, ljubav, radost, konačno: svoju jutarnju kahvu za koju je neophodno da sve u kosmosu, i u našoj galaksiji, i u sunčevom sistemu bude na svom mjestu, da ne spominjemo koliko još nužnih uslova treba ispuniti za to sitno zadovoljstvo!?</p>
<p>Samo sam od Nedžada Ibrišimovića o tome čuo pravu riječ: “Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cijeli život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio; ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi, zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu!“</p>
<p>I ovo mi je rekao Nedžad Ibrišimović, tamo u Kaćunima, i dugo smo o tome razgovarali. Kakva je to suverenost duše! Jer, Nedžad im time zapravo poručuje: Nemojte ni pomisliti da biste mogli stati između mene i mog osmjeha! Ne postoje dušmani toliko važni u mom životu, da bi me mogli učiniti nesrećnim! A tek kad pomislim na ono što slijedi! <em>Zahvalnost! Na filozofiju zahvalnosti! </em>Iskušenja i stradanja, primi muški, upravo <em>ljudski</em>, kao udare sudbine! Ne dolikuje ti kukati! Ne prekorijevaj vjetar, ne optužuj pljusak, ne proklinji grom! Ništa od toga nije tebi ni bilo namijenjeno! Ali <em>sreća i snaga, zadovoljstvo i ushićenje </em>jesu uvijek upravo <em>naši, moji, lični</em>, za nas namijenjeni, nama darovani! To je pošiljka upućena baš na našu adresu, to je i milost i hedija i blagoslov. I zato na svakoj sreći i dobroti treba biti zahvalan.</p>
<p><em>Ponekad pišem osjećajući da ću, ako kroz pisanje ne ispraznim glavu od svega što se u njoj nakupilo, prosto poluditi! </em>– priča mi Nedžad, dok mi šetamo proplankom iznad Kaćuna, a pramenovi kose mu vijore na povjetarcu kao resaste latice bijelog ibrišim karanfila. Nekim gestom i iznenada okrenutim poluprofilom, podsjeti me na Džordža Gordona Bajrona! Poslije nađem sasvim sličnu misao kod Bajrona. I shvatim: to je, prerušen u Bajrona, Evropom i Balkanom nekada već šetao Nedžad, a ono tada u Kaćunima, prerušen u Nedžada, usput za kratko, ali da se upamti! – to je naišao Bajron. Poneko od ljudi postane <em>vječnik</em>. Ne umre nikada, nego živi mijenjajući samo obličje, kao što drugi mijenju odijelo! Ne zna se kako se biraju oni koji će to postati. Izgleda da su u konkurenciji samo oni najbolji. I oni najgori.</p>
<p><em>Sopstvenom dostojanstvu nikako ne uspijevam nametnuti ideju smrti!</em> I to je rekao, skoro kao za sebe, Nedžad. Pa me pogledao i dodao: <em>Ako ikada naiđeš na nešto što me optužuje, znaj da je istrgnuto iz konteksta!</em> Nikada nisam našao ništa što bi optuživalo Nedžada Ibrišimovića. Ne bi se moglo ni naći, makar mu sve istrgnuli iz konteksta. Eto, taj čisti duh, taj <em>vječnik </em>odjenut u Nedžada Ibrišimovića, otišao je.</p>
<p><em>A sada, zauvijek Zbogom, dok um nečujnim zbogom zida, Zbogom glasnije od jeke jerihonskih truba, Zbogom sujeti i slavi i bogatstvu i moći, igračkama smrtnih mašina Zbogom!</em></p>
<p>Nadvisio sve oko sebe, u kraljevskom purpuru, kaćun s dubokim korijenom na proplanku. I odmah zatim ona misao o zahvalnosti. Na to dvoje pomislim kada se sjetim Nedžada Ibrišimovića. <strong>(Ferid Muhić)</strong></p>
<p><em> </em></p>
<p><em> </em> <em> </em></p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Nedžadova pjesma muslimanka
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.