Za Hrapovića su “narodi napali jedni druge”, “napali smo sebe iznutra”, “narodi i narodnosti su preko noći postali jedni drugima neprijatelji”. Nigdje u tekstu nema dugo spremane velikosrpske agresije, ne spominje da se JNA, koja je od početka osamdesetih razoružavala republike i spremala se za vojnu intervenciju, ukopavala oko gradova, ne spominje se da je napala Sloveniju i Hrvatsku itd.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Da jugonostalgija nije tek jedna od uobičajenih emocija, nego pogubno stanje uma i duha koje utječe na zdravo rasuđivanje, možemo se uvjeriti gotovo svaki dan, pogotovo ako čitamo lokalne portale ili komentare na društvenim mrežama.

No, uznapredovali oblik jugonostalgije, nazovimo ga jugomanija, predstavlja daleko opasnije stanje koje proizvodi mentalne vjetrove orkanske jačine. Ovakvi gotovo suludi fenomeni, pretočeni u tekstove, često se formiraju na portalu DEPO te onda haraju mračnim i pustim ćoškovima i budžacima bosanskohercegovačkog internet-prostora u kojima još obitava prije skoro tri desetljeća upokojena SFRJ.

Ipak, jedan od njih nadilazi čak i uobičajene “standarde” DEPO-a. U tekstu indikativnog naslova Dobri vojnik Divjak: U toj tmini nacizma i fašizma pojavljuje se čovjek, Srbin, oficir JNA… Ljudina! Ahmed Hrapović bavi se, hagiografski naravno, likom i djelom Jovana Divjaka. Ipak, ovaj djetinjasti i gotovo parodirajući tekst o Divjaku, pun kojekakvih anegdota, ulične epike i subjektivnih sudova, nije ono što je zaista tragično.

Tragika je rezervirana za autorove stavove iznesene gotovo na samom početku teksta kada promišlja o počecima agresije na Bosnu i Hercegovinu. I to tako da za sav belaj ispada kriv ni manje ni više nego Bogić Bogićević! Autor smatra da je Bogićevićevo “ne”, izrečeno na sjednici Predsjedništva SFR Jugoslavije u martu 1991. godine (tj. Bogićevićevo odbijanje da glasa za uvođenje vanrednog stanja, što bi dalo legitimitet da JNA oružano intervenira u republikama, naravno, u korist Srbije), dovelo do kasnijih stradanja, jer je to “ne” bilo upućeno JNA.

A ona je, po Hrapoviću, čak i tada bila “sastavljena od pripadnika svih naroda i narodnosti Jugoslavije”, a ti pripadnici bili su “naša djeca, naša braća, naš ponos”. Štaviše, Hrapović lamentira kako je “te noći, toj našoj djeci, našoj braći, našem ponosu, Bogić Bogićević rekao “NE”, DEPO-ov autor nije siguran niti u vezi s ulogom Slobodana Miloševića u razbijanju Jugoslavije, pa piše da neki “kažu” da hoće da pravi “Veliku Srbiju”, da su ga “neki” proglasili velikosrbinom, kao što su proglasili i njegove pristalice.

Za Hrapovića su “narodi napali jedni druge”, “napali smo sebe iznutra”, “narodi i narodnosti su preko noći postali jedni drugima neprijatelji”. Nigdje u tekstu nema dugo spremane velikosrpske agresije, ne spominje da se JNA, koja je od početka osamdesetih razoružavala republike i spremala se za vojnu intervenciju, ukopavala oko gradova, ne spominje se da je napala Sloveniju i Hrvatsku itd.

Sve ovo bilo bi više smiješno nego tragično te sasvim nevrijedno spomena da ovakvi tekstovi nisu sve učestaliji i da se ne proturaju kao legitiman stav u ovdašnjoj javnosti.

Ne smije se zaboraviti da su upravo ovakvi stavovi i da je upravo ovakva pamet dovela do samoubilačke situacije kada je u aprilu 1992. godine zavedena masa naroda, ogromnom većinom Bošnjaka, predvođena od misteriozne “neformalne grupe” građana, zahtijevala ni manje ni više nego da JNA izvrši puč i smijeni legalno i demokratski izabranu vlast. Nikome se ne ponovilo!