U pogledu Bijedićeve pogibije logika nikako ne može biti na strani napadno u javnom diskursu prisutne teze o Jovankinoj odgovornosti. Zaključak se nameće sam po sebi. Da je Jovanka Broz kojim slučajem bila mozak navedene operacije Bijedićevog smaknuća, Miloševićev režim promovirao bi je zasigurno u nacionalnu heroinu, a ne bi je doveo do prosjačkog štapa
Prethodni članak
Derrida, Ibn-Arabi i gledanje s oba okaSljedeći članak
INSOMNIJA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo