Najpopularniji božićni filmski serijal jeste onaj o Kevinu McCallisteru (Macaulay Culkin), čiji original Sam u kući (Home Alone, 1990) predstavlja ne samo najprofitabilniju hollywoodsku komediju svih vremena, sa zaradom od čak 533 miliona dolara širom svijeta, već i neodvojiv dio cjelokupne američke pop kulture

Božićni filmovi oduvijek predstavljaju jedan od najpopularnijih i svakako najradosnijih segmenata hollywoodske filmske historije. Za razliku od umjetničkih ostvarenja s biblijskom tematikom, kao što su Ben Hur (1959) Williama Wylera ili Posljednje Kristovo iskušenje (1988) Martina Scorsesea, božićni film, kao podvrsta porodične drame, karakterizira nešto slobodniji pristup značenju Božića kao najvažnijeg događaja kršćanske religije, koji se često koristi u cilju postizanja nostalgične atmosfere, te kao temeljni segment filmskog narativa uz pomoć kojeg se kreiraju motivi iskupljenja, prosvjetljenja, spoznaje. Iako često naivnih ideja te šablonskih fabula i režiserskih koncepata, božićni filmovi predstavljaju neodvojiv dio božićnog, ali i novogodišnjeg prazničnog raspoloženja koje mogu konzumirati i oni što ne obilježavaju ovaj kršćanski praznik.

Kultne hollywoodske “Božićne priče”

Prvim božićnim filmom smatra se kratkometražno nijemo ostvarenje Scrooge; or Marley's Ghost iz 1901. godine, snimljeno prema romanu Božićna priča (A Christmas Carol) Charlesa Dickensa, koji je nakon toga za film adaptiran još nekoliko puta, a svakako najuspjelija adaptacija ona je iz 1970. naslova Scrooge Ronalda Neamea (četiri nominacije za Oskara). U fokusu radnje jednog od najpoznatijih filmskih djela o Božiću škrti je direktor londonske banke Scrooge, koji protiv svoje volje pušta bratića s posla da proslavi Božić, kaznivši ga neplaćanjem dnevnice za taj dan. Uskoro Scroogea posjećuju duhovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koji ga natjeraju da preispita svoje životne stavove. Nakon što mu posljednji božićni duh pokaže budućnost u kojoj pored njegovog groba zametenog snijegom stoji nasmijana porodica, Scrooge zaboravlja na posao i novac te odlazi bratiću na proslavu Božića.

Kao jedan od najvažnijih božićnih filmova svih vremena izdvaja se Divan život (It’s a Wonderful Life, 1946) Franka Capre, u kojem je naslovnu ulogu ostvario James Stewart. Riječ je o filmu u kojem se koristi najpoznatija “božićna narativna matrica” – Božića kao tematskog okvira za iskupljenje, oprost ili prosvjetljenje. Divan život trostrukog oskarovca i jednog od najvažnijih filmskih režisera svih vremena Franka Capre, koji se proslavio s filmovima Dogodilo se jedne noći, Gospodin Deeds ide u grad, Izgubljeni horizont i Zašto se borimo, filmska je priča o spoznaji smisla života i čovjekovog boravka na “ovome svijetu”. Glavni protagonist George Bailey (Stewart) slučajno izgubi veliku svotu novca, što ga na sam Badnjak dovede do ruba samoubistva. Ipak, od sigurne smrti spasi ga njegov anđeo čuvar Clarence (Henry Travers), koji mu pokazuje kako bi svijet bio siromašan da se on nije rodio. Divan život predstavlja klasični primjer ostvarenja “Zlatnog doba” Hollywooda, u kojem su fabula i glumačka interpretacija najvažnije odrednice filmskoga izražaja. Ova porodična drama s elementima fantastike nominirana je za pet Oskara te od Američkog filmskog instituta uvrštena među stotinu najboljih ikada snimljenih filmova.

Drugo mjesto najuspjelijih hollywoodskih filmskih božićnih priča svakako zaslužuje ostvarenje Čudo u 34. ulici (Miracle on 34th Street, 1947) režisera Georgea Seatona. Riječ je o filmu dobitniku triju Oskara na osnovu kojeg je 1994. godine snimljen remake u režiji Johna Hughesa, a čiji centralni sižejni tok prati dogodovštine starca Krisa Kringlea (Edmund Gwenn), koji za sebe tvrdi da je pravi Djeda Mraz, i djevojčice Susan, koja ne voli Božić i ne vjeruje u postojanje debeljka u crvenom odijelu s bijelom bradom. Ova crno-bijela komedija / fantazija, u kojoj Božić označava vrijeme čuda, još jednom dokazuje da su za opstanak čovječnosti u ovakvom svijetu neophodni dječija mašta i vjera.

U ovu rubriku kultnih porodičnih filmova o Božiću svakako se može ubrajati i TV ostvarenje Kako je Grinch ukrao Božić iz 1966. godine, koje je na filmskoj stranici IMDb dobilo visoku ocjenu 8,4, te Božićna priča (A Christmas Story, 1983) Boba Clarka, koja će nagovijesti savremeni hollywoodski pristup tretiranju božićne teme, u kojem će Božić služiti kao sredstvo popularizacije i aktualizacije određenih filmskih žanrova (porodičnog filma, komedije, akcije, fantastike, horora…).

Savremeni Hollywood i nešto drugačiji Božić

Najpopularniji božićni filmski serijal jeste onaj o Kevinu McCallisteru (Macaulay Culkin), čiji original Sam u kući (Home Alone, 1990) predstavlja ne samo najprofitabilniju hollywoodsku komediju svih vremena, sa zaradom od čak 533 miliona dolara širom svijeta, već i neodvojiv dio cjelokupne američke pop‑kulture. Zasigurno da je period prije samog Božića nezamisliv bez ovih filmova (Sam u kući, Sam u kući 2: Izgubljen u New Yorku), koji, u domenu žanra dječijeg filma, donose dramaturški uvjerljivu filmsku priču o hrabrosti, dobroti, složenim porodičnim odnosima te vječnoj borbi dobra i zla. Film o dječaku kojeg porodica slučajno zaboravi odlazeći na putovanje i koji biva primoran da zaštiti svoju kuću od napada pljačkaša donosi jedan drugačiji prikaz Amerike, u kojoj porodice nisu uvijek sretne te u kojoj se Božić koristi kao prilika za kriminal. Ipak, kao i u prethodnim ostvarenjima o Božiću (Divan život, Čudo u 34. ulici), božićni period u filmovima Sam u kući i njegovom prvom nastavku poslužit će u konačnici kao vrijeme za oprost i iskupljenje – majka će oprostiti sinu što je bio neposlušan, a sin će zavoljeti majku nakon što spozna težinu njene uloge. Ostvarenje Chrisa Columbusa koje je hollywoodskoj filmskoj historiji ostavilo u naslijeđe jednog od najoriginalnijih dječijih filmskih junaka, uz nezaboravnu glumačku interpretaciju Macaulaya Culkina te impresivnu muzičku podlogu jednog od najvažnijih filmskih kompozitora svih vremena Johna Williamsa, predstavlja savršen spoj porodičnog filma i božićne tematike, koji dokazuje postojanje božićnog filma kao zasebnog filmskog žanra.

Međutim, u savremenom Hollywoodu Božić ne predstavlja nužno sadržajni i formalni okvir žanra komedije ili porodičnog filma, već i akcionih te horor‑ostvarenja. Savršen primjer nešto drugačijeg Božića jeste ostvarenje Umri muški (Die Hard, 1988) Johna McTiernana s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi, u kojem božićno veselje u Kaliforniji pokvari teroristički napad. U jednom od najpopularnijih akcionih trilera, u kojem je režiserski zanat doveden do razine umjetnosti, Božić se ne koristi za oživljavanje tople božićne atmosfere, već kao dio kalifornijskog načina života, u kojem kostim Djeda Mraza nosi mrtav čovjek, čuveni pozdrav “ho, ho, ho” predstavlja provokaciju, a umjesto snijega, s neba padaju američki dolari.

Da se tema Božića može uklopiti i u žanrovski hibrid komedija-horor, te poslužiti kao svojevrsni producentski marketinški trik dokazuje film Gremlini (Gremlins, 1984) režisera Joea Dantea, scenariste Chrisa Columbusa i producenta Stevena Spielberga, u kojem otac sinu za Božić poklanja čudnovato dlakavo biće zvano Mogwai. Naravno, poznato je da američki konzumerizam dostiže svoj vrhunac za vrijeme božićnih praznika, a upravo Gremlini predstavljaju prikaz lahkomislenog američkog potrošačkog društva.

Nešto drugačiji Božić prezentiraju i ostvarenja Predbožićna noćna mora (The Nightmare Before Christmas, 1993) Tima Burtona, Zapravo ljubav (2003) Richarda Curtisa, Zločesti Djed Mraz (Bad Santa, 2003), Polar Express (2004) Roberta Zemeckisa, koja također dokazuju fleksibilnost i žanrovsku neograničenost božićne tematike kao jednog od najpopularnijih hollywoodskih filmskih sadržaja.