Fotografije i snimci ubijanja i ranjavanja nenaoružanih palestinskih civila, stavljene pored fotografija i snimaka s ceremonije otvaranja Ambasade SAD-a u Jerusalemu, zapravo su paradigma Izraela i podrške koju uživa (bez obzira na zločine) i dobija od Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih zemalja Zapada

Piše: Bojan BUDIMAC

Razmjena raketa između iranskih snaga u Siriji i Izraela, pored toga što je potencijalno uvod u širi regionalni sukob, bila je i priprema za odvlačenje pažnje s događaja u Gazi. Najvjerovatnije će novi “spektakularni” napad Izraela u Siriji brzo istisnuti slike iz Palestine iz mainstream medija – kako s pokolja u Gazi, tako i s proslave otvaranja Ambasade SAD-a u Jerusalemu.

Kontrast slika iz Gaze i Jerusalema ne može biti veći, ali fotografije i snimci ubijanja i ranjavanja nenaoružanih palestinskih civila, stavljene pored fotografija i snimaka s ceremonije otvaranja Ambasade u Jerusalemu, zapravo su paradigma Izraela i podrške koju uživa (bez obzira na zločine) i dobija od Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih zemalja Zapada. Tajming otvaranja Ambasade – dan prije 15. maja, datuma koji Palestinci zovu Nakba (katastrofa) – samo naglašava činjenicu da je Izrael od postanka slavio svoje zločine etničkog čišćenja (i postepenog genocida).

Ovog puta Trumpove Sjedinjene Američke Države dale se povod za slavlje na kojem će izraelski premijer Benjamin Netanyahu oduševljeno uzviknuti: “Kako je ovo slavan dan!”, dok izraelski vojnici ubijaju 58, a ranjavaju više od 2.700 Palestinaca, svega sedamdesetak kilometara od mjesta održavanja ceremonije. Vjerovati da se ta rečenica odnosila samo na otvaranje Ambasade Sjedinjenih Američkih Država bilo bi blagonaklono.

Kažem “Trumpove Sjedinjene Američke Države” iz jednostavnog razloga što u delegaciji predvođenoj Trumpovom kćerkom Ivankom i zetom Jaredom Kushnerom nije bilo nijednog predstavnika demokrata, ali zato su na ceremoniji govorila čak dva američka evangelistička pastora. Jedan (John Hagee) koji je svojevremeno opisao Adolfa Hitlera kao “Božijeg lovca”, dok drugi (Robert Jeffress) redovno smješta Jevreje u pakao. No, to je samo sljedeći korak normaliziranja nenormalne koalicije cionista s fundamentalističkim hrišćanima.

Predvidivo, izraelska štampa stavila je riječ masakr u znake navoda, a događaje opisala kao “sukobe”. Da, opet su to bili sukobi izraelskih kuršuma s palestinskim tijelima. Najveći masakr u Gazi od operacije “Protective Edge” iz 2014. godine ponukao je i vječitog izvršnog direktora “Human Rights Watcha” Kennetha Rotha da napiše četiri twetta. Doduše, ni u jednom Izrael nije eksplicitno ni oštro osuđen, ali od koga je, dobro je. “Amnesty International” opisao je događaj kao užas i našao za shodno podsjetiti da se, po međunarodnom zakonu, vatreno oružje prema civilima može koristiti samo u slučaju neposredne smrtne opasnosti ili opasnosti od ozbiljne povrede. Međutim, kada se to Izrael uzrujavao u vezi s međunarodnim pravom? Možda kada je aneksirao Jerusalem?

Ili su se možda izraelski zvaničnici baš potresli od kuvajtskog zahtjeva da se na redovnoj sjednici Vijeća sigurnosti pod tačkom dnevnog reda “situacija na Bliskom istoku uključujući palestinsko pitanje” malo pretrese pitanje rezolucije 2334. iz decembra 2016. godine, koja govori, po ko zna koji put, o neprihvatljivosti ilegalnih naselja, o mijenjanju demografske slike okupiranog Jerusalema i svega drugog što je “business as usual” izraelskih okupacionih snaga i kolonizatora (koji se eufemistički nazivaju “naseljenicima”).

“Vijeće sigurnosti mora stajati iza svojih rezolucija i osigurati da one imaju smisla, u suprotnom riskiramo da potkopamo kredibilitet međunarodnog sistema”, piše u pismu Vijeću koje su potpisali Bolivija, Kina, Obala Slonovače, Ekvatorijalna Gvineja, Francuska, Kazahstan, Kuvajt, Holandija, Peru i Švedska. No, činjenica što je dvije trećine Savjeta nezadovoljno neprimjenjivanjem spomenute rezolucije teško će bilo šta promijeniti.

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan, definitivno jedini državnik koji naziva stvari pravim imenima i ne okoliša u vezi s izraelskim državnim terorom, pozvao je, u skladu s formulom koju dugo promovira – svijet je veći od pet (članica Savjeta sigurnosti), na sastanak Generalne skupštine UN-a zbog izraelskog korištenja sile. Isto tako, pozvao je na hitan sastanak Organizacije islamske saradnje. Turska je pozvala i svoje ambasadore iz Izraela i SAD-u “na konsultacije”, a hiljade ljudi izašle su na ulice Ankare i Istanbula demonstrirajući solidarnost s Palestincima. U Turskoj su proglašena i tri dana žalosti za žrtve izraelskog nasilja.

Najbliže tome približila se Južnoafrička Republika, povukavši svog ambasadora iz Izraela.

Ako neko ima iluziju, poput diplomata gore spomenutih zemalja, o nedirnutom kredibilitetu međunarodnog sistema, fakat da su samo dvije zemlje spremne načiniti oštriji potez zbog onoga što bode oči kao gaženje svih civilizacijskih normi morao bi biti otrežnjavajući.

Trumpovo ispunjavanje obećanja Izraelu o selidbi Ambasade SAD-a iz Tela Aviva u Jerusalem rezultiralo je masakrom koji će svijet, nažalost, vrlo brzo zaboraviti. Sukob Izraela s Iranom (za sada samo u Siriji) brzo će zasjeniti ovaj masakr.

Čovjek ne može a da se ne zapita šta će ispunjavanje sljedećeg Trumpovog obećanja donijeti. Samo podsjećanja radi, to je razmontiravanje zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije, poznatijeg kao Iranski nuklearni ugovor. S velikom sigurnošću može se predvidjeti – ništa dobro ni za regiju ni za svijet.