Profesori od Amerike do Novog Zelanda kažu kako su PISA testovi daleko od savršenih jer su previše fokusirani na uski krug mjerljivih aspekata učenja i naglašavaju da jedini cilj obrazovanja nije pripremanje djece za zaposlenje, nego da škole, posebno one javne, u kojima se istraživanja provode, služe kako bi djecu pripremile za učešće u svim segmentima demokratskog društva, moralno djelovanje, fizički i duhovni razvoj, opće (a ne samo materijalno) blagostanje...
 poznatog pod imenom PISA (Programme for International Student Assessment), a koji već dvije decenije postoji kao poseban program međunarodne organizacije OECD (Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj). Istraživanje, čiji je predmet funkcionalno znanje ili razumijevanje u oblasti čitanja, matematike i prirodnih nauka, provodi se od 2000. godine, i to svake tri godine. Na osnovu utvrđenih metodologija, izrađuju se testovi koji bi trebali pokazati kako petnaestogodišnjaci primjenjuju znanje koje imaju.</p>
<p>Istraživanjem je 2018. godine prvi put obuhvaćen jedan broj petnaestogodišnjaka (uglavnom učenika prvog i drugog razreda srednje škole) iz naše zemlje. Prema rezultatima koje je PISA dobila na osnovu svojih metodologija, kriterija i testova, među 79 zemalja, Bosna i Hercegovina tek je na 62. mjestu. Zanimljivo je, prvi su Kinezi, dok među Evropljanima Estonci imaju najfunkcionalnije znanje. Dobro stoje učenici u Finskoj, Poljskoj, Kanadi i Americi. Od zemalja bivše Jugoslavije rezultatima su jedino zadovoljni Slovenci, na 21. mjestu. Hrvatska i Srbija su na 29, odnosno 45. mjestu, dok za nama zaostaju Sjeverna Makedonija i Kosovo. Slabe rezultate pokazala su djeca na Filipinima, u Libanu, Maroku, Indoneziji, Gruziji, Kazahstanu i Azerbejdžanu. I sve to prema metodologiji PISA.</p>
<p>A nakon što su 3. decembra ove godine rezultati objavljeni, u javnosti su se, bez ikakvog kritičkog stava prema samom istraživanju i njegovim metodama, općenarodni trubaduri počeli utrkivati ko će više drvlja i kamenja baciti na ovdašnji obrazovni sistem i, podrazumijeva se, društvo u cjelini. Dežurni pametnjakovići, koji od škole uglavnom imaju “čitanku i veliki odmor”, pa samim tim o obrazovnim sistemima ne znaju ništa, po društvenim mrežama i trećerazrednim portalima (a i gdje bi drugdje kad akademskim kanalima komuniciranja nemaju pristupa) uzvikivali su kako je obrazovni sistem “uništen u posljednjih dvadeset godina” (valjda ovo kako smo kao država samostalni) i kako je “sve nekada bilo daleko bolje” (sigurno u vrijeme kada se obrazovna politika kreirala u Beogradu i partijskom komitetu).</p>
<p>Pojavili su se naslovi tipa: <em>Svako drugo dijete u BiH funkcionalno nepismeno</em>,<em> Katastrofalni rezultati na PISA testovima u BiH</em>,<em> Svaki drugi petnaestogodišnjak funkcionalno nepismen – ne zna pojasniti ni osnovne prirodne fenomene</em>,<em> Evo zašto nam je ovako kako nam je</em> i sl. A iz Agencije za predškolsko, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje poručivali su nam kako naša djeca “ne mogu funkcionirati iz oblasti matematike, prirodnih znanosti i čitanja, ni u školskom sustavu, niti u privatnom okruženju, kao ni u nastavku školovanja”. Reklo bi se – djeca nam nemaju pojma! Propast! Spasa nam nema! Idemo svi iz Bosne!</p>
<p>A da li je baš tako? Da li je tačno da su petnaestogodišnjaci u drugim zemljama, recimo u Zapadnoj Evropi ili Americi, funkcionalno pismeniji i spremniji za posao ili nastavak školovanja od djece u Bosni i Hercegovini? Ili, kako je moguće da nakon ovako loših bosanskih škola učenici postižu sjajne rezultate na Zapadu, često kao najbolji u generaciji, a kasnije se upisuju na prestižne univerzitete?</p>
<p>Moguće je, naravno, zato što se postignuća, sposobnosti, kompetencije, ne mogu tako jednostavno izmjeriti i što naše obrazovanje nije tako loše kako kaže PISA, nego je, jednostavno, drugačije. Nijedno istraživanje ljudskih sposobnosti, pa ni ovo, ne može biti sveobuhvatno, dovoljno precizno, niti je realno da bude primjenjivo svugdje na istim principima. Obrazovni sistem u svakoj je zemlji drugačije postavljen i na različite se načine dolazi do rezultata.</p>
<p>Da PISA istraživanja nisu “sveta krava”, najbolje govori reakcija više od osamdeset metodičara, univerzitetskih profesora iz cijelog svijeta, koji su oštro kritizirali čitav projekt, ističući da PISA stvara preveliki pritisak i da se nacionalne obrazovne politike fokusiraju samo na to da joj se prilagode, ne bi li se popeli na kvantitativnoj ljestvici. Naglašavaju da PISA ne mjeri mnoge značajne kvalitete učenika i generalno smatraju da PISA negativno utječe i na obrazovne sisteme i na same učenike.</p>
<p>Oni su direktoru PISA programa uputili otvoreno pismo koje nosi naslov “OECD i PISA nanose štetu obrazovanju širom svijeta”. Između ostalog, profesori od Amerike do Novog Zelanda kažu kako su PISA testovi daleko od savršenih jer su previše fokusirani na uski krug mjerljivih aspekata učenja, dok su manje mjerljive kategorije, kao što su fizički, moralni, umjetnički razvoj učenika, potpuno zanemarene. U pismu naglašavaju da jedini cilj obrazovanja nije pripremanje djece za zaposlenje, nego da škole, posebno one javne, u kojima se istraživanja provode, služe kako bi djecu pripremile za učešće u svim segmentima demokratskog društva, moralno djelovanje, fizički i duhovni razvoj, opće (a ne samo materijalno) blagostanje i dr.</p>
<p>Osim toga, smatraju potpuno pogrešnim da se na osnovu rezultata ovih istraživanja, koja se provode svake tri godine, nasilu poduzimaju kratkoročne mjere jer je, kako s pravom tvrde, obrazovanje daleko kompleksnija i ozbiljnija dimenzija svakog društva. Na koncu, za razliku od UNESCO-a i UNICEF-a, OECD, kao primarno ekonomska organizacija koja je uspostavila PISA program, u međunarodnim okvirima uopće nije nadležna da se bavi obrazovanjem i njegovim razvojem.</p>
<p>Naravno, nema nikakve dvojbe da je obrazovanje u našoj zemlji zrelo za promjene, intervencije, modifikacije, nadgradnje, revizije i sl. I nikako ne smijemo zanemariti probleme na koje nas je upozorilo i ovo istraživanje. Ali ako želimo uraditi kvalitetan posao koji će imati dugoročne pozitivne efekte na generacije koje dolaze, onda obrazovanje moramo promatrati u širem društvenom kontekstu, kao jedan manji sistem u okviru većeg. I to nikako ne može biti rađeno na osnovu jedne vrste istraživanja, ko god da iza njega stoji i uvjerava nas da je to jedino ispravno. Valjda sami trebamo analizirati postignuća i funkcionalnost vlastite djece, i to u skladu s podnebljem u kojem žive i školuju se. I treba sve uzeti u obzir svako znanje, a ne samo ono “funkcionalno”, šta god to značilo.</p>
<p>A sve će nam biti malo jasnije ako pogledamo iskustva susjeda, koji su nam bliski po mnogo čemu. Hrvatska, naprimjer, u PISA istraživanjima učestvuje već dvanaest godina, dakle četiri ciklusa. U tom periodu, iako su pokušavali, Hrvati nisu uspjeli napraviti nijedan pozitivan pomak, a u određenim su segmentima, prema PISA-inim kriterijima, značajno nazadovali. Ali nemojmo zaboraviti da je za to vrijeme PISA ostvarila itekako veliki utjecaj na njihov cjelokupni sistem obrazovanja.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Šestodnevni bijeg od zlaSljedeći članak
Al’ se nekad dobro jelo: Prođoh Bosnom kroz jelovnike
