Izraelci i njihovi američki i evropski pomagači moraju shvatiti da problemi u Svetoj Zemlji neće prestati sve dok se ne okonča izraelska okupacija
. Samit u Istanbulu okupio je više od 30 šefova država i predstavnike svih 57 zemalja članica i nekoliko zemalja‑promatrača. Jednoglasno su Jerusalem proglasili glavnim gradom Palestine pod izraelskom okupacijom. Ova historijska odluka dala je novi impuls palestinskoj stvari i imat će dalekosežne posljedice.</p>
<p>Do danas je 137 zemalja priznalo Palestinu, a podrška i dalje raste. Ovo je važan razvoj događaja imajući u vidu neotuđiva prava Palestinaca.</p>
<p>Ovo će se nastaviti UN-ovom procedurom za opoziv jednostrane američke odluke. Na glasanje Vijeća sigurnosti SAD će sigurno staviti veto, a potom će uslijediti glasanje Generalne skupštine. Ovo je dobro i za univerzalno priznavanje osnovnih prava Palestincima.</p>
<p>Drugi bitan ishod samita OIC-a jeste predanost očuvanju historijskog i religijskog karaktera Al‑Kudsa i Harem-i-šerifa i jačanju Palestinaca općenito, posebno stanovnika Jerusalema. Nekoliko fondova uspostavljenih u okviru Islamske razvojne banke bit će pojačani da bi se pomoglo Palestincima.</p>
<p>Onima u kršćansko-cionističkim krugovima koji misle da Jerusalem muslimanima nije važan, trebale bi lekcije iz historije. Jerusalem je bio prva kibla za muslimane i u njemu se nalazi treća najvažnija džamija. On je dio noćnog putovanja i uzdizanja u Džennet poslanika Muhammeda. Jerusalem je neodvojiv od islamske religijske i kulturološke historije od vremena kada je drugi halifa Omar ibn Hatab ušao u grad 638. godine i priznao prava kršćanima i Jevrejima. Narednih četiri stoljeća Jerusalemom su upravljali muslimani, a dijelili su ga pripadnici sve tri abrahamske religije, sve do pada tokom križarskih ratova 1099. godine. Kada je Salahudin Ejubi, na Zapadu poznat kao Saladin, ponovo osvojio Jerusalem 1187. godine, učinio je isto što i Omer nekoliko stoljeća prije: objavio je amanet za sve vjernike i glavnog rabina vratio u Jerusalem s Kipra, gdje je bio u egzilu zbog križarskih ratova. Kada je posljednji osmanlijski garnizon 1917. godine napustio prastari grad, a preuzeli ga Britanci, počeli su istinski problemi.</p>
<p>Izraelci i njihovi američki i evropski saveznici moraju shvatiti da problemi u Svetoj Zemlji neće nestati sve dok se ne okonča izraelska okupacija, da bi se omogućili mir, sigurnost, prosperitet, poštovanje i povjerenje.</p>
<p>Američko-izraelska sila najveća je prijetnja miru i sigurnosti. Jerusalem nije na raspolaganju za trgovanje populizmom i jednostranošću i nije na prodaju po bilo kojoj cijeni. Ako Trumpova administracija ozbiljno želi mir na Bliskom istoku, ona mora potaći Izrael da prekine svoju decenijama dugu politiku okupacije, ponižavanja i otimanja, politiku koja mora biti osuđena i odbačena kao uvreda čovječanstvu u 21. stoljeću.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ima li razlike između Nedžada Latića i splitskih huliganaSljedeći članak
Zbog čega NATO smeta Dodiku i Čoviću
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo