Šezdeset devet godina SAD štite Izrael u UN-u, istovremeno finansirajući milijardama dolara okupaciju i naseljenički kolonijalizam. Više od dvadeset godina SAD održavaju paradu mirovnog procesa uvjeravajući svijet da u njemu igraju ulogu “poštenog posrednika” (iako u to niko normalan ne vjeruje), prihvatajući cionističku mantru o “činjenicama na terenu” – silom otete palestinske teritorije – kao bitan faktor u procesu. Uostalom, odluka o Jerusalemu objašnjavana / pravdana je “činjenicama na terenu”
 tzv. mirovnim procesom bez primjene i poštivanja dogovorenog.</p>
<p>Šezdeset devet godina Sjedinjene Američke Države štite Izrael u Ujedinjenim narodima, istovremeno finansirajući milijardama dolara okupaciju i naseljenički kolonijalizam. Više od dvadeset godina Sjedinjene Američke Države održavaju paradu mirovnog procesa uvjeravajući svijet da u njemu igraju ulogu “poštenog posrednika” (iako u to niko normalan ne vjeruje), prihvatajući cionističku mantru o “činjenicama na terenu” – silom otete palestinske teritorije – kao bitan faktor u procesu. Uostalom, odluka o Jerusalemu objašnjavana / pravdana je “činjenicama na terenu”.</p>
<p>Ko god da je savjetovao predsjednika Sjedinjenih Američkih Država da donese odluku o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela i o preseljenju Ambasade SAD-a u ovaj grad, taj ili nije znao ili nije mario za ujedinjujuću moć tog grada. Pokušaj promjene njegovog statusa, odnosno sudbine ovog grada, ujedinio je manje-više cio svijet.</p>
<p>Neko je morao viknuti jasno i glasno: “Dosta!”</p>
<p>Najsnažniji kolektivni glas koji je to učinio došao je s vanrednog samita zemalja Organizacije islamske saradnje (OIS), održanog na inicijativu predsjednika Turske 13. decembra. Pedeset sedam zemalja članica ove organizacije, drugog po veličini bloka u Ujedinjenim nacijama, stalo je iza završnog komunikea, oštrog dokumenta ne samo glede Jerusalema nego i palestinsko-izraelskog sukoba uopće.</p>
<p>Logično je da se organizacija koja je osnovana prije 48 godina kao reakcija na podmetnut požar u Al-Aksa džamiji u Jersalemu hitno okupi kada je treće najsvetije mjesto islama, povod njenog nastanka, ugroženo. Međutim, pitanje je kako bi to izgledalo da nije sretne okolnosti što je Turska trenutno predsjedavajuća i da na njenom čelu nije Recep Tayyip Erdoğan, čovjek koji je mnogo ranije, februara 2009. godine, rekao Izraelu (i cijelom svijetu) ono što se niko ne usuđuje – istinu. Stoga je logično da je istanbulski samit bio svojevrsna repriza <em>one minute</em> momenta iz Davosa, s tom velikom razlikom što je ovog puta riječ bilo o kolektivnom momentu OIS-a.</p>
<p>Unisonost iz Istanbula ipak nije sakrila duboku pukotinu među arapskim zemljama. Egipat, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein na samit su poslale delegacije niskog nivoa. Prije toga, Egipat i Saudijska Arabija pokušale su sabotažu pritišćući Mahmouda Abbasa (general Al-Sisi u Kairu) i jordanskog kralja Abdullaha (u Rijadu) da ne otputuju u Istanbul i time umanje važnost samita. “Porodična fotografija” na kojoj je Erdoğan između Abbasa i Abdullaha svjedočanstvo je o njihovom otporu pritiscima ovih američkih satelita.</p>
<p>Taj pokušaj sabotaže možda je najbolji kontraargument onima koji bi da umanje značaj OIS samita, a takvih je mnogo (previše). Pokušaji da se odluke završnog komunikea – među kojima su najvažnije priznanje istočnog Jerusalema kao glavnog grada Palestine, konstatiranje da su se SAD svojom akcijom povukle iz uloge sponzora mira te one vezane za finansijsku, ujedinjavanjem fondova koji već postoje, i svaku drugu pomoć istočnom Jerusalemu i Palestini – predstave kao puka retorika, zanemaruju konkretne korake dogovorene u Istanbulu.</p>
<p>Najvažniji dio govora Mahmouda Abbasa, govora oštrijeg nego ikad, možda se može reći govora njegovog života, jeste otkrivanje “džentlmenskog” usmenog dogovora s Amerikancima da Palestina neće tražiti punu državnost i članstva u međunarodnim institucijama, uključujući Međunarodni krivični sud, prije nego što se potpiše dogovor o potpunom i trajnom miru, a upravo uzdržavanje Sjedinjenih Američkih Država od mijenjanja statusa Jeruzalema bila je druga strana dogovora. Nepotrebno je reći da sada to više ne važi. Kao što ne važi ni Oslo.</p>
<p>Treba se sjetiti izraelske panike iz septembra 2011. godine, kada je Abbas prijetio, doduše poluskuhanim planom, tražeći (plavu) stolicu u Ujedinjenim nacijama. Tada su izraelske vlasti prijetile napuštanjem u to vrijeme već odavno mrtvog procesa začetog u Oslu. Vjerovatno je (sada očigledno nedžentlmenski) usmeni dogovor s Amerikancima tada i nastao. Ako se samitom osvježeno interesiranje za Palestinu održi, inicijativa za priznavanje punog članstva u Ujedinjenim nacijama, putem Generalne skupštine, ima realne šanse – više od 70% članica UN-a priznalo je Palestinsku državu.</p>
<p>Koliko će diplomatska gruda bačena na Trumpovom bombom oštećeni krov palestinsko‑izraelskih odnosa narasti i kakav će biti njen krajnji efekt, nemoguće je predvidjeti. Istanbulski samit efektan je odgovor na majski samit u Rijadu kada su arapski diktatori slušali Trumpovu lekciju o “ekstremizmu”, nakon čega je počelo šminkanje Saudijske Arabije “umjerenim islamom” .</p>
<p>Glavni urednik dnevnika <em>Yeni Şafak</em> İbrahim Karagül, u tekstu indikativnog naslova <em>Jerusalem okupacijom, Mekku i Medinu tutorstvom</em>, primjećuje da je gülenistički koncept “umjerenog islama” primijenjen za redizajn regije.</p>
<p>Reakcija cijelog svijeta, uključujući i Papu, pokazala je da gülenistički tzv. međuvjerski dijalog nije potreban da bi se svijet ujedinio protiv bezakonja i sile. I dobro je da je tako, jer, da nema kršćana koji su protiv Trumpovog nasilja nad statusom Jerusalema, cionističko-evangelističkoj kliki bilo bi lako da postavi binarni model muslimani protiv Jevreja, a iskustvo posljednjih sedamdeset godina ne ostavlja sumnje na čijoj bi strani u tom slučaju bio Zapad. Spomenuta klika bila bi izuzetno sretna ako bi uspjela ostvariti stari neokolonijalni san za koji je Samuel Huntington napisao plan početkom devedesetih, pogađate – <em>Sukob civilizacija</em>. Treba dodati da je i veliki broj ortodoksnih Jevreja protiv cionističkog svođenja Boga na agenta za nekretnine i Biblije na katastar.</p>
<p>Jednostavno, pitanje Palestine, pa time i Jerusalema, jeste pitanje bazične pravde, etike i nepristajanja na zakon sile, a pristajanje na silu zakona. Historija će, svakako, zabilježiti kako se ko postavio naspram tog pitanja.</p>
<p>Cinične analize, komentari i tlapnje o tome kako je OIS samit u Istanbulu bio vježba uzaludnosti površne su i defetističke. Demantirajući cinike slike demonstracija i protesta po cijelom svijetu – od Washingtona do Jakarte – nedvosmisleno nam potvrđuju da su Jerusalem, Palestina i Palestinci poslije dugo vremena “zaboravljenosti” vraćeni u centar pažnje svjetske javnosti. Malo li je?</p>
<p>Očekivati viši stepen saglasnosti i neke oštrije mjere, poput prekida diplomatskih odnosa i/ili ekonomskog bojkota, od grupe tako različitih zemalja s različitim stepenima odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom, mogu samo usijane glave. OIS je uputio apel i dogovorio koordinaciju diplomatije u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim tijelima. Svaka država članica po svojoj će se savjesti i mogućnostima odlučiti na individualne akcije. Predsjednik Erdoğan najavio je u nedjelju, 17. decembra, otvaranje turske ambasade u Palestini. Adresa? Istočni Jerusalem.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
