Muslimanska milicija organizirana je s ciljem odbrane svojih sela i domova, jedna vrsta samoodbrambenih jedinica. One su imale vojno obilježje samo po tome što su bile naoružane i što su imale svoje komandire. U svemu drugom ni po čemu se nisu razlikovale od ostalog seoskog stanovništva, živjeli su u svojim kućama, hranili se u svojim porodicama, kretali se u seoskim odijelima i bili naoružani najčešće vlastitim oružjem

Piše: Esad RAHIĆ

Od druge polovine 1941. godine na prostorima Sandžaka počinje djelovati tzv. “muslimanska milicija”, koja se u historijskim izvorima iz tog doba naziva i “muslimanska vojska”. Ove jedinice bile su formirane na nivou četa, a ponegdje su imale i snagu nivoa bataljona.

U historiografiji se stvara neka vrsta misterije kada su u pitanju tzv. sandžačke muslimanske milicije, koje se neopravdano izjednačavaju po svojoj ulozi s četnicima, ustašama i drugim istinski zločinačkim formacijama. Šta je to, zapravo, muslimanska milicija i kakva je njena uloga bila u posljednjem svjetskom ratu?

Muslimanska milicija organizirana je s ciljem odbrane svojih sela i domova, jedna vrsta samoodbrambenih jedinica. One su imale vojno obilježje samo po tome što su bile naoružane i što su imale svoje komandire. U svemu drugom ni po čemu se nisu razlikovale od ostalog seoskog stanovništva, živjeli su u svojim kućama, hranili se u svojim porodicama, kretali se u seoskim odijelima i bili naoružani najčešće vlastitim oružjem. Bile su to jednonacionalne organizacije sastavljene isključivo od Bošnjaka.

Čak ih je i Oblasno rukovodstvo antifašističkog pokreta u Sandžaku u svojim ratnim izvještajima tretiralo kao odbrambene organizacije koje su branile svoja sela i nisu dopuštale da u njih ulaze prvenstveno četnici, a nisu bili saglasni ni s ulaskom partizana, mada su se prema jednima i drugima sasvim različito odnosili. S četnicima su se konfrontirali i uvijek bili spremni na borbu s njima, a s partizanima se dogovarali i iznalazili mogućnosti da ih odvrate od upada u njihova mjesta. To potvrđuju mnogobrojni izvještaji Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak, kao i izvještaji Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Boku.

Komunisti su imali čudnu tendenciju da ratna zlodjela što ravnomjernije podjele na sve jugoslavenske narode i s ciljem stvaranja te vještačke i neistinite ravnoteže bošnjačkom narodu je kao poslijeratno ideološko, nacionalno i historijsko breme bačeno na pleća djelovanje tzv. muslimanske milicije, iako je i njima bilo jasno da se ove formacije nikako ne mogu izjednačavati s četnicima, ustašama, ljotićevcima i njima sličnim. Jedino što su im mogli zamjeriti bilo je da se pripadnici ovih samoodbrambenih jedinica nisu slagali s revolucionarnim komunističkim ciljevima partizana jer su bili pristalice starog kapitalističkog društvenog uređenja. Okupator je tolerirao postojanje muslimanske milicije jer ga ona nije napadala, a u svojim je mjestima osiguravala red i mir.

Za razliku od njih, na teritoriji koja je bila dio tzv. Velike Albanije okupator je formirao tzv. vulnetare, odnosno “milicija volontario antikomunista” (“milicija za borbu protiv komunista”). Ove milicijske jedinice postojale su samo u gradovima i bile su mješovitog nacionalnog sastava. U njima je, po pravilu, bio jednak (proporcionalan) broj Srba i Crnogoraca s jedne i Bošnjaka s druge strane. Ovakve jedinice bile su u Plavu, Gusinju, Gornjoj Ržanici, Rožaju, Bijelom Polju i Sjenici. Bila je to i jednim dijelom plaćena vojska. Oni su imali zadatak da čuvaju granicu prema Crnoj Gori, za šta su bili motivirani i zbog činjenice da su time istovremeno branili i svoja sela i svoje domove od četničkih upada i pokolja.

I jedinice vulnetara često su znale da prijateljski, zaštitnički i saveznički djeluju u odnosu na partizanski pokret. Naprimjer, u vrijeme kada su na prostorima Vasojevića i dijela Sandžaka četnici činili najteže zločine protiv partizanskih odreda, vulnetari Plava i Gusinja pripadnicima partizanskih odreda, bataljona i gerilskih jedinica davali su pomoć i utočište na prostorima koji su bili pod njihovom kontrolom. Tako se tokom 1942. i 1943. godine andrijevačka i beranska gerila uspjela spasiti od četničkog uništenja zahvaljujući saradnji i pomoći jednog dijela plavskih i gusinjskih vulnetara, a na prostorima Gornjeg Bihora pomoću pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta. Upravo u periodu kada su na teritoriji Gornjih i Donjih Vasojevića pobijeni od četnika mnogi organizatori i rukovodioci narodnooslobodilačke borbe, oni partizani koji su uspjeli preći na prostor plavskog i gusinjskog kraja tokom 1942. do oktobra 1943. godine bili su na sigurnom, jer na ovom prostoru nije poginuo u spomenutom periodu nijedan crnogorski partizan.

Muslimanske milicije (muslimanska vojska) nisu bile hijerarhijski povezane, već su svaka za sebe bile neovisne, djelujući na svom prostoru, odnosno svom rodnom kraju.

Bataljonom u Donjem Bihoru komandirao je Ćazim Sijarić, dok mu je zamjenik bio Smajo Trubljanin.

Četom u Gostunu (prostor prema Šahoviću i Pavinom Polju) komandirao je Selim Juković, a ona je bila organizaciono vezana s muslimanskom jedinicom u Komaranima (između Prijepolja i Bijelog Polja), čiji je komandant bio Husein Rovčanin.

Prve jedinice koje su od početka formirane kao muslimanska milicija bile su u Hisardžiku kod Prijepolja i njima je komandirao hodža Sulejman Pačariz.

Jedna četa muslimanske milicije postojala je u selu Petnjici, u Gornjem Bihoru kod Berana. Obuhvatala je sela Petnjicu i Vrbicu. Komandant joj je bio Osman Rastoder, hodža iz Petnjice, a njegov zamjenik Đule Agović. Bataljonom u Donjem Bihoru komandirao je Galjan Lukač. U njegovoj jedinici bilo je i Bošnjaka i Crnogoraca.

Komandant rožajskih vulnetara bio je Mula Jakub Kardović (prilikom četničke opsade Novog Pazara krajem 1941. godine čuvao je 420 novopazarskih Srba da im se ništa ne desi i spašavao tokom rata istaknute komuniste), komandir žandarmerije Ćerim Kurpejović, a nonprefekt (načelnik sreza) Adem-aga Kurtagić. Rožajski vulnetari naročito su se istakli u borbama s četnicima prilikom odbrane Novog Pazara.

U Sjenici je bila formirana milicijska četa mješovitog nacionalnog sastava od Bošnjaka i Srba. To je bila jedna vrsta mirovne milicije i formirana je po uputstvima Hasana Zvizdića. Također, u sjeničkom kraju postojala je i muslimanska milicija borbenog karaktera kojom je komandirao Ćamil Prašović.

U Novom Pazaru muslimanskom milicijom komandirao je Biko Drešević, dok je specijalna i posebno obučavana borbena jedinica djelovala pod komandom Džema Koničanina.

U Plavu i Gusinju komandiri četa bili su: Haso Redžepagić, Mehmed, Amir i Hakija Šabović, Juso Medunjanin, Adem Lješnanin, Zajo Radončić, Abdulah Đombalić, Zejnil Đombalić, Muharem Rašić, Bajram Laličić, Iso Deljanin, Kupo Radončić. Neki od njih bili su saradnici narodnooslobodilačkog pokreta, a od 1944. godine i aktivni učesnici u njemu (Rašić, Laličić i Deljanin).

Pljevaljsko-pribojska četa formirana je februara 1942, a rasformirana aprila 1943. godine. Komandant ove milicije bio je Asim Hasanbegović, a njegov zamjenik Hamdija Kriještorac. Ova je milicija augusta 1943. godine ušla u Bošnjački odred za odbranu grada Pljevalja od četnika, a septembra 1943. veći broj njenih boraca stupio je u Drugu proletersku sandžačku brigadu.

Ove muslimanske jedinice bile su seljačka vojska, bez izgrađene i jedinstvene platforme. Ono što ih je prije svega povezivalo bila je njihova teritorija i njena odbrana od opasnosti i odbrana domova, svojih porodica, običaja, tradicije, vjere, načina života i osjećanja ljudi. Nažalost, ove jedinice nisu uspjele da spriječe pokolj bošnjačkog življa u Bihoru i srezu pljevaljskom, u prvom redu zato što su ove genocidne akcije četnici izveli u saradnji i uz podršku italijanskog okupatora. Ali su zato svoj narod uspjeli da odbrane od četničkog pokolja u Novom Pazaru, Sjenici, Prijepolju i Komoranu, jer je u ovim krajevima muslimanska milicija bila brojnija i bolje naoružana. Isto se može reći i za Plav, Gusinje i Rožaje.