Zna li Avdić da je samo u 2016. godini više od tri stotine civila i vojnika u Turskoj poginulo u napadima od PKK/YPG-a, među kojima su bila i djeca, stariji ljudi i Kurdi, a hiljade ih je ranjeno? PKK/YPG ne bira koga ubija, baš kao četnici (ako ćemo već porediti s četnicima), pa ubijaju i djecu, iznemogle i Kurde, za koje tvrde da se “bore”. Je li Avdiću uopće poznata činjenica da je oko tri stotine hiljada (300.000 ako će mu biti lakše za razumjeti) Kurda pobjeglo iz Sirije od PKK/YPG i spas pronašlo u Turskoj

Turska, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, u svojim operacijama koje provodi protiv terorističkih organizacija u prvi plan stavlja sigurnost civila. ( Aldıjana Hadzıc - Anadolu Agency )

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Da mu znanja o turskoj historiji i politici nisu jača strana, to smo znali i otprije, ali s obzirom na to da je Senad Avdić novinar s iskustvom i pedigreom, čovjek očekuje da je, kad se već odlučio o tome pisati, makar malo informiran o posljednjim dešavanjima u Siriji, a u vezi s turskom vojnom operacijom “Izvor mira”. Ali na osnovu onoga što je o tome napisao u tekstu Bakir je propustio priliku da šuti: Turska u Siriji radi ono što je Srbija uradila u BiH, Rusija u Ukrajini, Izrael u Palestini, objavljenom 16. oktobra 2019. godine na portalu Slobodne Bosne, može se zaključiti ili da je totalno neinformiran ili da se pravi budala, poput Senada Pećanina, koji se ovih dana izblamirao svojim statusima na Twitteru pisanim na ovu temu. Samo totalno neinformiran čovjek i budala mogu uporediti tursku vojnu operaciju s onim što je Srbija učinila na ovim prostorima, ili što Izrael desetljećima čini u Palestini.

Avdić piše da je “Bakir propustio priliku da šuti”. Kamo sreće da je Avdić iskoristio tu priliku pa šutio i ne upuštao se u analizu situacije u Siriji. A ko će mu ga znati, možda je “morao” napisati taj tekst.

Ali da krenemo od početka. Avdić navodi riječi Kemala Kılıçdaroğlua, predsjednika opozicione Republikanske narodne stranke (CHP) u Turskoj, predstavljajući ga kao “jakog političara”, govoreći da mu pripada 30% glasova u Turskoj. Tužno je da i ovako banalne stvari moramo ispravljati. Ipak, kako bi to naučio Avdić, potrebno je istaći da je CHP u Turskoj 30% ili više glasova na općim izborima posljednji put dobila 1977. godine za vrijeme Bülenta Ecevita. Otkad je Kılıçdaroğlu na čelu ove stranke, maksimum koji su osvojili bio je 25%, dok su na izborima prošle godine dobili svega 22% glasova. Avdić navodi i to da predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan ima tek 30% glasova. Jedino kada je Erdoğan dobio broj glasova koji počinje s brojem tri, odnosno 34%, bilo je 2002. godine, kada je Stranka pravde i razvoja prvi put učestvovala na izborima. Sve ostale godine ova stranka s Erdoğanom na njenom čelu osvajala je više od 40% glasova. Više od 40%! Osim toga, Erdoğan je na predsjedničkim izborima u Turskoj održanim prošle godine sam dobio čak 52% glasova.

U nastojanju da odbrani svoje neodbranjive teze, Avdić propušta navesti da je upravo i taj Kılıçdaroğlu, kojeg nekritički hvali, dao podršku vojnoj operaciji “Izvor mira”, isto kao što su to uradile i većina drugih opozicionih stranaka u Turskoj.

Nastranu sve ono što pokazuje Avdićevu površnost ili zlonamjernost, ali ono što nijedan zdrav um ne može shvatiti jeste njegovo poređenje Turske i Srbije kad kaže da Turska čini isto ono što je Srbija činila Bosni i Hercegovini. Želi li Avdić time reći i to da su Bošnjaci bili teroristi koji su napadali srpske civile? Jedino po čemu bi se ono što se zbiva u Turskoj moglo porediti s dešavanjima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. jeste to da su i Bošnjaci morali dokazivati da ih ubijaju, baš kako i Turska mora dokazivati da je pod kontinuiranim napadom terorista.

Avdić u svom tekstu uporno ističe da je riječ o “vojnoj operaciji protiv Kurda”. Namjerno ili nenamjerno izbjegava navesti činjenicu da se na području na kojem se odvija ta operacija nalaze terorističke organizacije PKK/YPG, koje su do sada izvršile bezbroj napada čiji su ciljevi bili Turska i njeni građani. Da li se Avdić oglasio kada su teroristi PKK/YPG u proteklih desetak dana ubili dvadeset civila u Turskoj, među kojima je bila i beba stara devet mjeseci? Da li se Avdić, ali da ne zaboravimo i Pećanina, možda oglasio nakon bilo kojeg terorističkog bombaškog napada u Turskoj? Da li su tada informirali javnost da upravo za takve napade na civile PKK/YPG koristi tunele na sjeveru Sirije pomoću kojih prebacuje vojnike i oružje u Tursku?

Zna li Avdić da je samo u 2016. godini više od tri stotine civila i vojnika u Turskoj poginulo u napadima PKK/YPG-a? Među ubijenima bila su i djeca, stariji ljudi, ali i mnogi Kurdi. Hiljade ljudi pritom je ranjeno. PKK/YPG ne bira koga ubija, baš kao što nisu ni četnici (ako ćemo već nekoga porediti s četnicima), pa ubijaju i djecu, iznemogle, a i Kurde, za čija prava tvrde da se “bore”. Je li Avdiću uopće poznata činjenica da je oko tri stotine hiljada (300.000 ako će mu biti lakše razumjeti) Kurda pobjeglo iz Sirije od PKK/YPG i spas pronašlo u Turskoj? Ako se negdje mijenja demografska slika, onda je to u Turskoj, i to zbog četiri miliona izbjeglica koje je ova zemlja primila, a za šta je od Evropske unije dobilo tek neznatnu pomoć.

Ustvari, pravo bi pitanje bilo, čak i da je Avdić sa svim ovim upoznat, a trebao bi biti ako se već upušta u pisanje o posljednjoj turskoj vojnoj operaciji, da li bi napisao ovu istinu?

Dalje u svom tekstu ovaj vrli poznavalac turske historije i politike ističe da Sirija ima pravo na svoj suverenitet, ali se ne pita šta je s turskim suverenitetom. Šta će Turska s desetinama tunela iskopanih na njenoj granici, šta će s raketnim napadima koji se poduzimaju iz sjeverne Sirije? Ima li Turska pravo i obavezu braniti svoj teritorij?

U agresiji na Bosnu i Hercegovinu učinjeni su ratni zločini koji su dokazani pred različitim sudovima. Turska je do sada izvršila dvije vojne operacije u Siriji i nigdje nije počinila ništa što bi moglo makar imalo da je uporedi s agresorom na Bosnu i Hercegovinu. Baš suprotno, u prethodne dvije operacije Turska je omogućila normalan život tamošnjim civilima, ostvarila povratak 360.000 izbjeglica na od sada sigurne teritorije na kojima povratnici ne strahuju za svoj život i imetak. Osim toga, Turska je zemlja koja je od ISIL-a očistila približno dvije hiljade kvadratnih kilometara u Siriji, a u područjima koje je Turska očistila od terorističkih organizacija ne vihori se turska zastava, kao što se na našim prostorima vihori zastava RS-a.

Umjesto što se bavi jezičko-pojmovnim eksperimentima, iskreni savjet Avdiću bio bi da ode u Tursku i razgovara s kurdskim civilima o vojnoj operaciji i vidi šta Kurdi o tome misle.

S obzirom na to da Avdić u svom tekstu navodi i to da Turskoj prijete ozbiljne kazne, sankcije i slično, potrebno je istaći Erdoğanove riječi kada kaže: “Da se Turska plašila sankcija, ne bi započinjala operaciju”. Osim toga, Trump je 9. oktobra poslao pismo Erdoğanu u kojem ga poziva da ne započinje vojnu operaciju. Odgovor na to pismo bio je početak vojne operacija baš tog dana.

Avdić ističe da nijedan ozbiljan svjetski političar nije podržao vojnu operaciju. O kojim li tačno političarima govori? O onima koji već godinama gledaju masakre koji se dešavaju u sirijskom ratu? O onima koji su pustili da Izrael oduzme skoro svu palestinsku zemlju i koji nijemo posmatraju kako Izraelci teroriziraju Palestince? O onima koji prstom nisu mrdnuli za Mijanmar? Ili da kažemo da su to oni koji su također četiri godine gledali kako mi u Bosni i Hercegovini ginemo? Političari kojih nema nigdje kada je potrebno zaštititi potlačene sada osuđuju Tursku jer želi osigurati svoje teritorije i pomoći da se napravi sigurna zona za izbjeglice? Ah, da, ne smijemo zaboraviti da se Avdić protivi i povratku izbjeglica na sjever Sirije, i to se protivi iz države koja nije u stanju osigurati humane uvjete za nekoliko hiljada migranata, dok se u Turskoj nalazi četiri miliona izbjeglica.

Ukratko, PKK/YPG do sada su odgovorne za bezbroj terorističkih napada i ubistva hiljada civila u Turskoj, kao i za pritisak i strah koji stvaraju civilima u Siriji. I tačno onako kao što je i Bakir Izetbegović rekao, Turska je bila prisiljena na ovu operaciju, ali Avdiću smeta što je to Izetbegović javno kazao. On kao da još živi u vremenu “šuti, šta će komšija reći”. Trebao bi znati da je to vrijeme prošlo i da bi svaki moralan čovjek koji ima i trun savjesti, te koji nije budala, očekivao od Bakira Izetbegovića da kaže ono što je istina.