U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
