Hotel u koji su nas poslali iz agencije u Amsterdamu bio je totalni rusvaj. Nalazio se u južnim predgrađima, prilično udaljen od centra u kojem smo mislili da ćemo odsjesti. Konobari su bili rekonvalescenti iz obližnje bolnice za ljude s mentalnim tegobama. Morali su nakljukani Haldolima dobro nišaniti prije nego bi na sto postavili tanjire s nekim kuhanim mesom žilavijim od kamionske gume
Prethodni članak
Zašto burkiniju nije mjesto na plažiSljedeći članak
Neke se ljude na hljeb moglo mazati
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo