Bihaćka džamija Fethija proglašena je nacionalnim spomenikom zbog svoje bogate kulturno-historijske pozadine i činjenice da je nekad bila crkva sv. Antuna Padovanskog, a zatim su je Osmanlije preuredile u džamiju kojoj su dali ime Osvojena. S obzirom na to da je objekt džamije poprilično dotrajao i zapušten, potrebno ga je što prije restaurirati i konzervirati da bi se zaštitio od daljnjeg propadanja. U tom je smislu Zavod za zaštitu kulturno historijskog nasljeđa Unsko-sanskog kantona, u saradnji s Medžlisom Islamske zajednice Bihać, pokrenuo inicijativu izrade i realizacije projekta zaštite ovog vrlo značajnog objekta

Bihać je svojim geografskim, historijskim i sudbinskim preodređenjem u kontinuitetu bio čvorište različitih vjerskih, kulturnih i međunacionalnih ispreplitanja. Upravo zbog te činjenice, i današnje lice grada išarano je tragovima različitih civilizacijskih kodova koji su, svaki na svoj način, urezali dubok trag u njegov urbani identitet. Samo gradsko jezgro sadrži mnoge kulturno‑historijske znamenitosti, a jedan od objekata s najbogatijom historijskom pozadinom svakako je džamija Fethija.

Historijski spomenik

Vođeni navedenim činjenicama, Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, na temelju poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 1. do 7. jula 2003. godine, donijelo je odluku da se graditeljska cjelina džamija Fethija s haremom, devet grobnih ploča s natpisima, proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

“Džamija Fethija jedan je od najvažnijih nacionalnih spomenika na području Unsko-sanskog kantona, a slobodno možemo kazati i na području cijele Bosne i Hercegovine, kada je u pitanju arhitektura i cijeli njen historijski background. Fethija spada u nacionalni spomenik po svim kriterijama i ambijentalnim formama: arhitektonskoj i historijskoj, koja ima svoju posebnu priču. Upravo zbog takvog njenog značaja, mi smo pristupili izradi projekta restauracije džamije Fethije, koji ćemo aplicirati na nekoliko adresa u cilju prikupljanja sredstava za njenu restauraciju”, kaže Amir Kadić, direktor Zavoda za zaštitu kulturno‑historijskog nasljeđa Unsko‑sanskog kantona.

Nastanak i razvoj

Nakon pada Bihaća pod osmansku vlast 1592. godine, Osmanlije su, za potrebe obavljanja vjerske molitve tadašnjih vojnih postrojbi koje su bile smještene u bihaćkoj tvrđavi, crkvu sv. Antuna, kao najpogodniju, preuredili u džamiju. Crkva je bila građena u gotskom stilu sa šiljastim prozorima i visokim krovom. Zvonik joj je bio osmougaoni i veoma visok. Gotska ornamentika prisutna je i iznad glavnih ulaznih vrata u okruglom prozoru – rozeti. Predaje govore da je bila posvećena sv. Anti i datum njene gradnje vezuje se za 13. stoljeće. Neki izvori osporavaju tvrdnju da je crkva pripadala dominikanskom redu i navode kako je ona, ustvari, pripadala franjevcima i da je posvećena sv. Anti Padovanskom. Međutim, suprotno tom stavu, u izvorima se može naći i tvrdnja da ona nije pripadala ni dominikancima, jer su oni imali crkvu, a niti franjevcima, jer ih nije bilo u Bihaću sve do 1357. godine. Postoje i tvrdnje da je to bila crkva sv. Ante Pustinjaka i da su je cisterciti posvetili pustinjaku sv. Anti, te da je oni po svoj prilici nisu dovršili, što kasnije čine građani koji su prilikom gradnje koristili moderni gotski stil.

“Džamija Fethija prvenstveno je sagrađena kao crkva i nije poznat tačan datum njene gradnje. Prema nekim nepotvrđenim podacima, izgrađena je u periodu između 1260. i 1266. godine. Onda kada se u dokumentima prvi put spominje grad Bihać, otprilike se tad spominje i crkva sv. Antuna Padovanskog. Osvajanjem Bihaća od strane Osmanlija 1592. godine, pod vodstvom Hasan-paše Predojevića, crkva sv. Ante Padovanskog pretvorena je u džamiju. Mi ne raspolažemo nikakvim pisanim dokumentima koji bi potvrdili informaciju da je objekt tadašnje crkve kupljen od strane Osmanlija za potrebe džamije, jer se u to vrijeme većina katoličkog stanovništva već bila iselila iz Bihaća. Postoje određene naznake da se dokumenti koji to mogu potvrditi nalaze u bečkim arhivima, istanbulskim arhivima i u arhivskoj građi jednog instituta u Ankari koji se bavi tim pitanjima. U tom smislu, mi smo već preko Zavoda za zaštitu kulturno‑historijskog nasljeđa Unsko-sanskog kantona i Medžlisa Islamske zajednice Bihać pokrenuli inicijativu prikupljanja tih informacija kako bi konačno razriješili sve nedoumice oko toga”, kaže džamijski imam Abdulaziz ef. Nuspahić, koji je i profesor historije.

Konzervacija i restauracija

S obzirom na to da je objekt džamije poprilično dotrajao i zapušten, potrebno ga je što prije restaurirati i konzervirati da bi se zaštitio od daljnjeg propadanja. U tom je smislu Zavod za zaštitu kulturno‑historijskog nasljeđa Unsko-sanskog kantona, u saradnji s Medžlisom Islamske zajednice Bihać, pokrenuo inicijativu izrade i realizacije projekta zaštite ovog vrlo značajnog objekta, kako za sam grad Bihać, tako i za Islamsku zajednicu, i općenito kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine.

“Ono što je nama najvažnije jeste to da je Islamska zajednica izrazila spremnost da učestvuje u tom projektu, a nadamo se da će se i ostale institucije uključiti u ovaj projekt koji je od zajedničke važnosti svima. Kada uporedimo stanje džamije Fethije s drugim nacionalnim spomenicima, možemo kazati da je dobro. Međutim, kada se malo dublje uđe u srž tog problema, vidljive su pukotine, utjecaj vlage i atmosferlija, nestručna gradnja koja je prije bila, posebno dio koji se odnosi na krov i munaru. Po zahtjevu Medžlisa Islamske zajednice Bihać, mi smo pokrenuli proceduru za izradu projektne dokumentacije, ali, ulaskom u problem, uvidjeli smo da je dostupno vrlo malo historijskih informacija u vezi s tim objektom. Trenutno se nalazimo u fazi sakupljanja informacija i na dvadesetak adresa uputili smo molbe sa zahtjevom o dostupnosti informacija, tako da bi sredinom aprila projekt renoviranja trebao biti gotov i tada ćemo znati o kolikoj se, ustvari, investiciji tu radi. Najveći problem koji je vidljiv na džamiji jeste veza između munare i samog objekta, zatim sjeverna strana objekta, koja je puno oronula i potrebna joj je glavna sanacija. Veliku pažnju treba posvetiti instalacijama, posebno grijanju, hlađenju i provjetravanju, na što ćemo staviti poseban akcent, kao i obnovu unutrašnjih kaligrafskih radova”, ističe Kadić.

Veliki problem kod kulturno-historijskog nasljeđa predstavlja to što su za njihovu obnovu potrebna velika finansijska sredstva, a procedura ishodovanja građevinske dozvole poprilično je komplicirana i duga. Međutim, iz Zavoda ističu da su spremni uhvatiti se u koštac s ovim problemom, ali se nadaju podršci od strane federalnih, kantonalnih i općinskih institucija kako bi se svi udružili u cilju osiguranja sredstava da se džamija Fethija vrati u nekadašnje stanje.

“Iako je Fethija u lošem stanju, ona je, u poređenju s ostalim nacionalnim spomenicima na području Unsko-sanskog kantona, u prilično dobrom stanju i, ako ubrzo krenemo u njenu restauraciju i konzervaciju, možemo očekivati da to uradimo za vrlo malo sredstava, te da ćemo je osigurati od daljnjeg propadanja za narednih 200 godina. U protivnom, ako je ostavimo u ovakvom stanju još 5 godina, imat ćemo problem čije će rješavanje biti pet puta skuplje nego što je sad”, podvukao je Kadić.

Vratiti objekt u prvobitni oblik

Džamija Fethija, od vremena kad je postala džamija 1592. godine pa sve do danas, uvijek je bila u funkciji, a unutar objekta džamije kontinuirano se obavljao vjerski život. Kada je u pitanju unutrašnjost, ona je nekoliko puta preuređivana. Najviše štete originalnoj unutrašnjosti nanijeli su radovi krajem osamdesetih i oni poslijeratni, kada je nestručnim i neadekvatnim zahvatima izmijenjen prvobitni izgled njene unutrašnjosti. Abdulaziz ef. Nuspahić, imam džemata Fethija, i sam je historičar po struci, a znanje iz te oblasti stjecao je na slavnom Al-Azharu u Egiptu, te zbog toga želi džamiji Fethiji vratiti njen originalni izgled kakav joj je udahnut za vrijeme sultana Abdulaziza.

“Sredinom 18. stoljeća, u vrijeme dok je osmanska uprava još uvijek bila u Bosni i Hercegovini, dolazi do prvog ozbiljnijeg preuređenje džamije. Sve do tad, umjesto minareta, uz objekt džamije stajao je zvonik nekadašnje crkve, s kojeg se učio ezan. Tek 1864. godine sultan Abdulaziz naređuje potpuno preuređenje džamije i tada joj je pridodat minaret, a unutrašnji i vanjski izgled joj je izmijenjen. Kada je gospodin Kadić iz Zavoda za zaštitu kulturno‑historijskog nasljeđa došao da izvršimo detaljni uvid u stanje objekta, primijetili smo da na unutrašnjim zidovima objekta postoje tri sloja farbe, a ispod njih postoji određena ornamentika. Pretpostavlja se da je u vrijeme 1864. godine, kada je džamija po prvi put ozbiljnije preuređena, na zidove ugrađena ornamentika. Zatim je 1961. godine unutrašnjost džamije prekrečena krečom vapnencom, da bi 1984. godine opet prefarbana u zelenu boju, a zatim 2000. godine opet prefarbana u bijelu boju. Naravno, to ništa nije adekvatno urađeno i onako kako nalažu propisi struke i zakon, tako da bi eventualnom restauracijom objekta džamija dobila svoj originalni unutrašnji i vanjski izgled”, kaže efendija Nuspahić, koji dodaje da imaju u planu izraditi panoe s osnovnim informacijama u vezi s historijatom džamije, koji će biti prevedeni na nekoliko jezika i postavljeni u unutrašnjost i okolinu džamije.

Islamskoj zajednici stalo je do samog objekta džamije Fethije, ali ističu da oni nemaju ovlasti bilo šta raditi na objektu džamije jer tako nalažu zakoni i propisi. S druge strane, oni koji su nadležni za to vrlo malo pažnje tome posvećuju. Zbog toga ih raduje ova inicijativa gospodina Kadića i Zavoda koja je, ističu, došla u pravi čas kako bi se sačuvao ovaj, po mnogim mišljenjima, najvredniji objekt u gradu Bihaću.