Kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi”, rekoh, “molim te, knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim
, meni je ovdje lijepo, ovdje pišem, komponujem, jer nemam kod kuće gdje raditi.</p>
<p>A da ti kažem, ja sam se neki dan posvađao sa Selimom (Bešlagić) kad je Muzička škola obilježavala četrdeset godina postojanja. Kažem ja Selimu: “Treba mi, bolan, još samo pet kvadrata stana da imam gdje raditi, dao sam tamo i molbu i sve to, ali ništa. Evo dajem”, rekoh, “svojih pedeset pet kvadrata u elitnom dijelu grada za veći stan bilo gdje u Tuzli”, ali, kao, ne može se… A u Sarajevu ljudi daju… I sad kad neko kaže sarajevski kompozitor… Pa ništa Tuzla za mene nije učinila. To je to.</p>
<p>– Sva ova dešavanja oko tebe već su viđena i, rekao bih, opće su mjesto u ovom gradu. Zašto je to tako?</p>
<p>– Evo šta kaže Enko (Enver Mehmedbašić, op. a.): u Tuzli se uvijek rađaju natprosječni ljudi, pa spominje Mešu, Ismeta, Kinđeta, Beneša, Cecu Kitić i tako dalje, a i mene je tu stavio. Tuzla je, kaže, takvo podneblje, moramo isplivati, ali je fol što u Tuzli nema završnice…</p>
<p>– Godinama si bio radno angažiran u Mejdanu, sportskom centru. Šta si radio tamo i, na koncu, šta je diplomirani kompozitor uopće mogao raditi u Mejdanu?</p>
<p>– Kad sam se zaposlio tamo, meni je to bila šega. Ja sam se čitavog života spremao za djecu. Imao sam hospitovanje u školi, metodiku nastave i tako to. Dakle, zaista sam se spremao za prosvjetu, za kredu, učionicu i da komponujem. Kad, nema posla i dođem nekako u Mejdan. I dadoše oni meni kancelariju, a meni to veliko… Čuj, ja sam samcat imam veliku kancelariju, ono, ne znam šta ću… Pa sam se otimao, a i ti to znaš, one rokenrol grupe, ovo, ono… Ali meni se dešavalo da mi po tri mjeseca niko ništa ne kaže, a kad dođem na posao u pola osam, odbiju mi od plaće. Tamo sam bio nekakav saradnik u sektoru za kulturu, a iz fola sam ponekad lijepio plakate, ma niko me nije tjerao, ali, eto, barem na taj način da budem nešto koristan.</p>
<p>A direktor, umjesto da me naruži, da mi da kakvog posla, meni kaže: De, ba, kad popiješ, javi se telefonom, ja ću ti platiti dnevnicu. I šta ću, šta da radim, počnem čitati, i to mnogo. Pročitao sam toliko knjiga u tom periodu kao nikad u životu. A kad primim plaću, odem dolje na šank i sve skršim s rajom, hajde, rekoh, ista je firma, pa da im vratim nezarađenu lovu, jer uvijek sam svirao, imao sam para, nije meni bilo zbog plaće. Eh, kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, ovi nisu podigli to, šta li, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi, rekoh”, molim te, “knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim.</p>
<p>Eto, barem u najkraćem, nepretenciozno i živopisno, baš kakav je i Asim, ponešto o najznačajnijem živućem bosanskohercegovačkom kompozitoru klasične muzike, autoru prve bošnjačke opere <em>Hasanaginice</em>, čovjeku koji je uradio ogroman posao za bošnjačku kulturu, čovjeku, mic po mic, potisnutom u nezasluženi poluzaborav, čovjeku kojeg su, kako sam to ne bez gorke samoironije veli, “svi nešto za budalu smatrali”.</p>
<p>Stoga, kamo sreće da u armiji mediokriteta i neznalica, u svekolikom bošnjačkom pejzažu, postoji još poneka ovakva “budala”. Ili, još bolje, mnogo više njih. Možda bi nas te i takve “budale” rastrijeznile, dozvale pameti, konsolidirale. Možda. Ko zna…</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
PERFORMANSI SVAKODNEVNOG ŽIVOTA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo