fbpx

Intervju s Asimom Horozićem izvučen iz naftalina

Kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi”, rekoh, “molim te, knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI