Odrastanje u državi i društvu u kojem je navodno već bila ostvarena pobjeda radničke i seljačke klase automatski ih je, kao grupu, lišilo sposobnosti empatije prema onim manje privilegiranim jer u sistemu koji je tvrdio da je ostvario “radnički raj” na zemlji manje privilegirani nisu nikako mogli biti žrtve manjkavosti tog (idealnog) sistema već isključivo vlastitih individualnih ili grupnih slabosti.

 Već je podavno ustanovljena dijagnoza temeljnog problema ovdašnje ljevice koja glasi da su naši ljevičari u suštini salonski socijalisti, takozvani “Gucci komunisti”, ljevica-koja-to-nije jer se naprosto gnuša nižih klasa “radnika i seljaka”, i to manirom i intenzitetom “dekadentnog i degeneričnog aristokrate pod opsadom”. Samim tim, naša se ljevica unaprijed odrekla svoje osnovne misije jer prezire one klase za čije bi se interese trebala boriti i u čijoj bi konačnoj pobjedi trebali imati samu svoju svrhu postojanja.

Sve je tragikomičnije “jer se ovdašnja ljevica poziva na tekovine NOB-a, koje su ogromnom većinom iznijeli upravo seljaci (uz tadašnju minijaturnu radničku avangardu), dok istovremeno s gađenjem priča o ruralizaciji, ruralnom mentalitetu i uopće selu i predgrađu”, koje označava kao glasačku bazu svojih ideoloških suparnika.

Ovom treba dodati i sasvim svjestan izostanak interakcije s “proletarijatom” te otvoreno odbacivanje onoga što je proklamirana misija valjda svakog drugog ljevičarskog pokreta na svijetu – emancipacija i pridobijanje navodno “neukih masa” za svoju stvar. Štaviše, naši ljevičari rade sve što mogu kako bi otvoreno ponizili i dehumanizirali one koje percipiraju kao “nižu klasu”.

Još jedan primjer ovakve primitivne posttranzicijske šampanjske socijaldemokratije pokazali su ovih dana, a ko drugi nego drugari iz SDP-a. Nekome od partijskih politruka palo je napamet da predizbornu kampanju za lokalne izbore na Ilidži vodi tako što će angažirati atraktivne drugarice s Instagrama koje će sloganima mobilizirati glasačko tijelo u korist SDP-a. I tako, ni krivim ni dužnim, građanima Sarajeva počeli su iskakati plaćeni oglasi na Facebooku s oznakama “Crvena Ilidža”, putem kojih im izvjesna drugarica Dženita Kereš poručuje kako “izlazi na izbore jer neće njiha”.

Ovakvim performansom drugarice Dženite drugovi iz SDP-a ustvari pokušavaju animirati glasače da izađu i glasaju kako oni koji govore “njiha” umjesto “njih” ne bi vladali općinom Ilidža. Naravno, u SDP-u su svjesni da dobar dio stanovnika Ilidže govori “njiha” umjesto “njih”, te je tako ova sponzorirana predizborna reklama namijenjena isključivo “staroj dobroj crvenoj raji”, koja treba svojim glasom za SDP onemogućiti doseljene i izbjegle “ruralce” i stanovnike gradske periferije, prezrene “zelene”, da dođu na vlast.

Glupost ovakve predizborne kampanje zaista je teško opisiva. Ne samo da SDP ovakvim vrstama antireklama unaprijed pored sebe okreće značajan dio stanovnika općine već to radi s pozicije urbanog fašizma i ismijavanja onih koje percipiraju kao manje urbane i obrazovane.

Pri tome, za takve vrste reklama (zlo)upotrebljava ne neke radnice-udarnice već i jedva punoljetne atraktivne djevojke s Instagrama, što je ne samo plitkoumni primitivizam već i pokazatelj koliko su zaista crveni buržuji ogrezli u krajnji konzumerizam i posve kapitalističke svjetonazore i trendove.

Sve je to samo još jedan dokaz u prilog teze da i današnji SDP i uopće ovdašnji urbanoidni ljevičari kao “privilegirani potomci pripadnika nekadašnje vladajuće klase” ustvari “prije pripadaju klasi gradskih patricija nego radničkih plebejaca”, što smo odavno definirali na stranicama Stava .

Odrastanje u državi i društvu u kojem je navodno već bila ostvarena pobjeda radničke i seljačke klase automatski ih je, kao grupu, lišilo sposobnosti empatije prema onim manje privilegiranim jer u sistemu koji je tvrdio da je ostvario “radnički raj” na zemlji manje privilegirani nisu nikako mogli biti žrtve manjkavosti tog (idealnog) sistema već isključivo vlastitih individualnih ili grupnih slabosti.

Ovakvi elitistički svjetonazori preživjeli su krah i bankrot i komunizma i SFRJ te su se prenijeli i na nove generacije drugova, pa stoga SDP, navodno ljevičarska stranka i nasljednica SKJ, danas više liči na populistički pokret nekog priprostog tranzicijskog oligarha. /M. Drnišlić/